1
često nisam bila normalna, nisam govorila na vrijeme, nisam činila na vrijeme, meni se uvijek događalo neko moje vrijeme, neki moj svijet, neki moj film, i što sam više činila po svom vremenu, to sam sve više nestajala u ovom vašem vremenu, tako bi se moglo dogoditi da jednom samo tako nestanem zauvijek, iako sam življa i stvarnija od ove riječi, ove trenutačnosti, i ove sadašnje samoživuće gorljivosti !
2
malo me hvata sjeta, a malo sam i opijena ( ljubavlju ) i opojna i sama sebi...nema mnogo dana, tek se na prste broje, kada ja istinski ljubim samu sebe...a onda kreće sve što se ne viđa često...a i ne treba se vidjeti...nije dobro ljubiti se javno, no opet nekada se treba i razotkriti i prikazati svoje slabosti...rastemo iz toga...valjda ću i ja još malo narasti/ izrasti iz ove tame, kao mala kometa barem, trag na nebu od slova...
3
Tko smo kad nismo nitko, kad nas zebe svaka odsutnost od nekog događaja, neke jeftine banalnosti, nekog siromašnog pljeska, nečije pohvale vrijedne drhtaja, ili tek treptaja oka ?! Tko smo kad nas ogrne tamna noć u kojoj žudimo za nečim što čitavog života nismo otkrili, tko smo jer ja osjećam da smo manje stvarni, tako nesavršeno ostavljeni od svih, a i od samih sebe ?!
4
gdje se slavi ovo što nema naziva, a drhti mi u rukama ?! gdje je to vidljivo očnim jabučicama ?! osjećaju srca gdje to pjeva ?! i gdje se to smije svima u lice, u dušu, u očaj pa smiruje ?
5
kad načiniš neki korak, neki beskrajno dug i nježan, lagan korak, kada se otvoriš prema svijetu, hoćeš li zadrhtati kao i ja, ili ćeš se strovaliti na pod ?! sva ta bol, sva ta ljubav, svo to življenje kojim se hranimo kao ptičice crvićima u gnijezdu, gdje sve to odlazi, kad si dopustimo zažmiriti na tren i udahnuti novu snagu ?! ja više ne znam tko je više ja, ti ili ja, ili je ta obrnutost otisak duše u duši ?! tko smo si, kad smo se rodili u ovom vremenu, u nekoj razdaljenosti jedva primjetnoj srcu, a kilometrima ih nazivaju ovi kosturi sa srcem u petama ?! koje ćemo si mi ime dati, a da nam ga već drugi iako nas ne vide, nisu dali ?! i tako se opet zatvara krug, mjesec i sunce na tren zaplešu, a i mi plešemo očima kad utonu u san...i mi plešemo, radi sebe, radi snova, radi života, da bi se i on mogao nečime ogrnuti, kad se nahladi od smrti !
|