Danielaland : Svevremenski let

neæemo govoriti, samo æemo si okrenuti leða, ti æeš piti, a ja æu težiti zvijezdama, ti æeš krenuti drugim nekim, ljepšim i boljim ženama, a ja æu, ja æu po dobrom vlastitom obièaju ljubiti, izgubiti se, pritajiti se za èovjeèanstvo i uzgajati biljke uspomena, da rastu, rastu, rastu...
kao najljepše bajke nekom drugom, zaboravljenom veæ odavno minulom vremenu...

ma ni ne plaèem više, suze sam objesila poput tek opranih košulja, da ih nosi teret vremena, u lijevo, u desno i na sve nestrane ovog svevremena...èini se kao da sam sama grabila sreæu, a ti si me promatrao i gazio moje krvave i izranjavane ruke, ruke ljubavi...

nismo si više na ti, ni na amen, ni na da, možda na èekaj, stani, još ne znam, ili vidjet æu, ali nismo više na da, na hoæu, mogu, želim, znam...tragedija u malom, smak svijeta u dnevièkom zapisu. poèetak ljubavnog romana s krajem, onim nedokuèivim i skliskim, neizrecivim...tolstoj, dostojevski, bulgakov, pljeskali bi, možda èak i krleža ! sigurno bi pili ! zbog, u ime nas, razgoljenih iskonskih bliskih, nepojmljivih srca...

ni drhtaj, ni kašalj, ni izgužvanu košulju pronaæi neæu, tek pokoju lažno smišljenu jednostavno složenu reèenicu, i to je valcer kad izgubljeni gledaju, a istovremeno hrane se mrvicama, baš poput eto ovih golubova na glavnom trgu, nekad znam, gozba je bila velièanstvena, a sad ni èitava filharmonija ne bi uvelièala ove kržljave kosti na kojima poèiva, èini se samo moja ljubav...

više nisam ono biæe, onaj tanki papir kojeg æe vjetar nositi, koji æe se prepustiti sudbini i ulici kojom biva nošen, sada sam ovo drvo koje gledaš, kojem se diviš, jer tako tvrdoglavo pušta svoje korijenje, jer sada sam samo drvo koje ne slama ni vjetar, ni sunce, ni kiše, ni oluje, drvo koje èuva svoju putanju prema nebu...

kome se ja to nadam, koga ja to tako vjerno èekam i išèekujem, zbog èije ja to zvijezde u oku ginem kao kositreni vojnik kojeg premještaju s police na policu, èija sam ja to ljubavna pjesma, èija kraljica dodira? za koga ja to skupljam nebeske albume, s èijim ja to srcem pjevam u dirljivom letu, èija sam kad snove sanjam i dok gledam smrti u oèi ?

što bi vi htjeli ? koju kost, komad mesa, oèi, lice, trepavice, i koji komadiæ snova ? eh, sve može, no srce nije na prodaju, nije na dražbu, nije za svijet, niti za naklon, niti za pljesak, srce je samo za sebe, za ljubav, za let i pad, za vjeèni život i za sjaj na nebu...srce je za srce i za onu vjeènu tamu kojoj svi idemo ususret...