|
Željeli bismo imati neko tijelo u koje bismo se skrili,
neku dušu čiju bismo toplinu odjenuli po kišnom i tmurnom vremenu,
a onda nas opali šamar, ni dom, ni kuća, nisu sigurnost, te trošne građevine,
a kako bismo se tek mogli ušuljati u nečije dubine.
Već sutra otvori se neka rupa, udari nas neki grom, smlavi nas neki tornado,
i tko smo, što smo, nigdje nismo, nigdje je pravi naziv za bivanje.
Nigdjina je pravi izvor našeg postojanja, to nigdje je negdje u svemiru,
negdje u treptaju energija, negdje u srži svega i ničega.
I tako ni čovjek, ni krevet, ni ljubav, ni bol, ni tuga, ništa nakon nas nije.
Tamo negdje postoji samo naše ja koje pluta o bezdan,
sumnjajući da je život bio život,
i život se tamo čini kao san.
|