srijeda, 25.07.2012.

Dom






Mislila sam da kad jednom dođe ljubav da će to biti lako poput pera,
znate ono: sjaj, čarolija, magija, sve po loju, idila.
A onda otkriješ da je ljubav mnogo zahtjevnija, među ljudima tražiš te jedne oči,
svi koji ti dođu u susret bivaju manje interesantni, napeti, a sve da su i nobelovci il naj pisci svakodnevnice,
ono bude ti u njihovom društvu sve aha, joj da, pa ispadnem smiješna, u nekim slučajevima groteskna,
al furam svoj film, i sve mi nije bitno, kao on.
I bude i plača i smijeha, drame i svađe.
Al kad me na kraju dana dotakne njegova riječ bivam baš istinski sretna.
Ma znate onaj osjećaj, kad unatoč svemu znate da vam neko biće biva dom.
Da sve što radite, sve što jeste, da je sve to baš na svom mjestu, baš ono vrijedi, ali da
taj netko tko diše s vama ispod istog neba, da je baš taj netko čitav svemir.
To se jednostavno osjeti, jer sve što je bilo biva tako sitno, majušno, lijepo ali majušno, mini.
Onako dječje i zaigrano, prošlo. Uspomena.
A ovo sada dom, jer duša spava u toj duši.
I bez prstena, papira, obećanja, znaš da je to i više od toga.
I na kraju svijeta osjećaš povezanost s tim nečijim rebrom.
Poput Jane Eyre.
Pa shvatiš da nitko nije jači od tebe, jer ti voliš sebe i tu osobu, tog čovjeka.
Što ti drugo treba ?!
Baš ništa...ništa, ništa...doma si.


23:23 Komentari (5)

<< Arhiva >>