Danielaland : Svevremenski let

Umorna sam od suza i dan mi ne sviæe
više ne znam da li da Te proklinjem ili da molim za Tebe
Bojim se da Te tražim, možda æu Te i naæi?
tamo gdje mi prijatelji kazu da ides
ima trenutaka kad zelim da meÿ nema
kad bih zeljela iscupati moje tuge i moje patnje
ali moje oci umiru ako ne vide Tvoje
i svakog jutra sva moja njeznost ceka na Tebe.
Ugovorila si sebi pir golubice crna, golubice crna, gdje si?
Ne igraj se više mojom èašæu i mojom svadbom.
Tvoja milovanja pripadaju meni, samo meni i nikomÿ drugom!
i iako te volim do ludila, molim te, ne vraæaj se više!
Golubice crna, ti si put do prokletstva
Želim biti slobodna, da živim s kim ja hocu.
Boze daj mi snage, jer umirem od zelje da odem za njom....

'' Zašto se u životu dogodi da se odreknemo najboljih osoba u korist drugih koje nas ne zanimaju,
koje nas ne usreæuju, jednostavno nam se naðu na putu, kvare nas svojim lažima i naviknu nas
da postanemo kukavice ? ''

Mislila sam da kad jednom doðe ljubav da æe to biti lako poput pera,
znate ono: sjaj, èarolija, magija, sve po loju, idila.
A onda otkriješ da je ljubav mnogo zahtjevnija, meðu ljudima tražiš te jedne oèi,
svi koji ti doðu u susret bivaju manje interesantni, napeti, a sve da su i nobelovci il naj pisci svakodnevnice,
ono bude ti u njihovom društvu sve aha, joj da, pa ispadnem smiješna, u nekim sluèajevima groteskna,
al furam svoj film, i sve mi nije bitno, kao on.
I bude i plaèa i smijeha, drame i svaðe.
Al kad me na kraju dana dotakne njegova rijeè bivam baš istinski sretna.
Ma znate onaj osjeæaj, kad unatoè svemu znate da vam neko biæe biva dom.
Da sve što radite, sve što jeste, da je sve to baš na svom mjestu, baš ono vrijedi, ali da
taj netko tko diše s vama ispod istog neba, da je baš taj netko èitav svemir.
To se jednostavno osjeti, jer sve što je bilo biva tako sitno, majušno, lijepo ali majušno, mini.
Onako djeèje i zaigrano, prošlo. Uspomena.
A ovo sada dom, jer duša spava u toj duši.
I bez prstena, papira, obeæanja, znaš da je to i više od toga.
I na kraju svijeta osjeæaš povezanost s tim neèijim rebrom.
Poput Jane Eyre.
Pa shvatiš da nitko nije jaèi od tebe, jer ti voliš sebe i tu osobu, tog èovjeka.
Što ti drugo treba ?!
Baš ništa...ništa, ništa...doma si.

opet æu jednom krenuti ispoèetka, izgrebat æu linije dlana, iscrtati nove, zalupiti šutnjama vrata, otvoriti zvukovima i pjesmama, bit æu glasna, vikati æu, derati se iz sveg glasa, i slaviti æu sebe, i tuðe ruke i tuðe postelje i hrabrosti, a uvijek æu na tren okrenuti glavu, pogledati iza sebe, potražiti tvoje bijelo lice, i š a p n u t i ti-tebi da æeš me uvijek imati i kada budem dovoljno daleko da izdam i sebe, i svoju maternicu iz koje sam nasilno izvaðena na ovaj svijet. i taj æe moj drhtaj, dahtaj, smijeh biti topliji od svega, i znat æeš da si došao kuæi, iako æu ja biti pod hladnom zemljom, ni tvoja ni ièija više, kao što je dato po životnom zakonu...