|
posveta : M-u !
Ne razumijem, nije mi jasno, spotaknem se o samu sebe, pa se dugo gledam, nisam sigurna što sve vidim, što je stvarno, a što je tek mašta, to je od mora, i od sunčeve paučine koja me mami, pa zarobi u sebe, ispruži me, ogoli svu moju jakost, pa se prikažem krhka, ono svlači sve moje slojeve obrane, da bih na kraju zasjala onako sirova pred samom sobom, kakva uistinu jesam. A često sam i sebi neshvatljiva.
U dubini sam topla, nježna i draga osoba, ona koja njeguje snove, koja vodi ljubav za ruku i koja vjeruje u svijet, iako me taj svijet mnogo puta razočarao, ali prepuštam se onom što moje srce osjeća, iako ponekad postane zastrašujuće. Shvaćam da se na mene može računati, kad me ljubav obuzme, ja sam joj vjerna, čuvam je i njegujem, možda ne uvijek na savršen način, jer nitko od nas nije idealan, ali dajem sve od sebe.
Mnogi žive pod krinkom da daju sve od sebe, a zapravo razmišljaju, osjećaju umom, što nije zapravo što i osjećati srcem, dušom, plaše se, ne otvore se, ne otkopčaju svoje srce, i onda se čude tko su, gdje su, i zašto su ?!
Ljubav je tek sad shvaćam čisto opipljiva, to je dobro jutro, ili lijepo snivaj, sasvim obične riječi koje nam ta naša osoba pokloni, to je misao, fotografija, mala često nezamjetna gesta, to je istinska ljubav.
Dugo mi je trebalo dok nisam shvatila tu srž, tu bit koja onda nosi sigurnost, samouvjerenost, pa mi je sasvim lako kročiti svijetom, mogu se sakriti i na kraj mjeseca od svih ljudi, ali netko je sasvim moj, čak i kad se pred svijetom tako ne čini, nekome stvaram sve svoje kule od riječi, pjesama, mirisa i boja, i netko to čak ne mora niti znati, jer bit je u tome da sve to moje putuje u njegovo srce, i stvara mali omotač koji ga štiti... sve u svoje vrijeme, rekli su, a ja sada nakon tri i pol godine shvaćam da je to nebitno, jer vrijeme pišu oni dodiri i one vatre koje osjetimo, ostalo je samo pripremanje za tren erupcije vulkana...
Jednakost među nama, to je ono što nosi postojanost, spoznaja da ni jedan nije bolji, pametniji, luđi, da smo jednaki jedno pred drugim, i da jedno drugo trebamo, a ne ovisimo jedno o drugome. Mi smo dvije duše na susretu zvanom život, slobodni od svih prepreka, barikada, banalnosti. Mi se tražimo i nalazimo u mrklom mraku, u nekoj sjajnoj zvijezdi koju pogledamo na nebu, i u kapi kiše koja nam padne na lice. Tako malo treba, a tako mnogo znači. Koje li sreće kad to čovjek shvati, kad se istinski tako preda, kao da na dlanu ima čitav svijet. I leti brže od ptica, sjajnije od kometa, to bogatstvo znam, vidim u njegovim zelenim očima. I bogata sam, ponekad ,čini se da mi je srce najizbrušeniji dijamant, i sjajim, sretna što je dodir njegove ruke izmamio sjaj....
|