Danielaland : Svevremenski let

I doðe dan, odjednom shvatim koliko sam oèvrsnula, i to jako, i da mi je postalo manje bitno tko je, što je, tko nije, nitko nije, netko je, a pogrešni uvijek SU, oni koji nam trebaju NISU, ali sve nas to stavi na odreðeno mjesto, vodi nas prema cilju koji nam je potreban, recimo èak i suðen...

h,d,p,


POZIVNICA

- u ponedjeljak, 23.01. 2012., u 19 sati, u buffetu „Pod starim krovovima“ održat æe se književna veèer na kojoj æe sudjelovati dvoje autora razlièitih generacija. Daniela Trputec (1984.) i Alojz Majetiæ (1936.) zajedno su na internetskom servisu blog napisali roman „Glasovi ispod površine“ (VBZ, 2009.). U tom romanu propituju odnose virtualnog i stvarnog svijeta, ali i meðuljudske odnose, te ljubavnu i spolnu žudnju. Autori æe govoriti o zajednièkoj suradnji na ovom romanu, koji predstavlja posebnost ne samo na našoj književnoj sceni.





Voditeljica tribine Dekonstrukcije:

Darija Žiliæ



Dobrodošli! Ulaz slobodan!

Jednom, mnogo ranije, djed je pekao jaja na oko s kimom,
bila su to najukusnija jaja na svijetu,
nedostaje mi,
kao i æevapi na trešnjevaèkom placu koje smo jeli na klupici u parku,
klupice su bile postavljene u obliku kruga, unutar kruga je bilo raslinje, mislim da je i sad.
Hranili smo malene ptice, smijali se, sunce je uvijek bilo visoko na nebu,
èak i kad je bilo kiše, al kakve su to kiše bile, i djedov crni kišobran,
i njegova bijela maramica koja je mirisala po losionu nakon brijanja,
uvijek je postojalo vrijeme kao beskraj, i u njemu sam plivala kao riba, moj djed i ja.

Prije par dana na kuænu je adresu stiglo nagradno putovanje naslovljeno na mog djeda,
djed je u gornjem domu veæ dvanaest godina, i tako vrtim ja to po prstima, odložim pa se vratim,
nasmijem se jer sam tražila neki znak oko neke odluke koju sam trebala donijeti.
Istina je da sam impulzivna i da odluke donosim intuitivno, ali ponekad eto stanem na loptu,
tek da vidim kako to izgleda, dakle nije to samo više pitanje sna u kojem sam dobila svoj odgovor,
veæ je odgovor i potvrðen neèijim automatskim izborom, ( upravo sam kihnula ) a putovanje je u Istru,
dakle to se sad veæ potvrðuje u nekom odreðenom nizu. Jer oni koji me bolje poznaju, znaju da sam luda za Istrom i da u svakoj moguæoj prilici iznosim taj stav.
I iako jako volim i poštujem dalmatinere, moje je srce prepiljeno za istrijane, jer oni su specifièno tvrdoglavi,
a i imaju èudnu mjuzu, i puno ih lakše ne razumijem od svih ostalih narjeèja, osim naravno u trenucima kad nas sve skupa preuzme medica, tad mi je jasno i kada mi se japanci obraæaju.
Donosim dobre odluke.
Iako su mi snovi kaosni, nakon iznošenja pojedinih dijelova na analizu ispada da je pitanje sekunde,
doslovce sekunde u kojoj æu bit superextrasretnabogataslavna persona, tak da pripremite se...

Sjedim i promatram kroz prozor kako se njišu grane starog bora na vjetru,
taj bor nije moj, ne pripada mi, ali je tu, naginje se od kad znam za sebe u moje dvorište,
gura se do mog prozora i nekada mi se èini kao da me pokušava zaštititi, baš mene, ovako veliku,
kao da me s godinama treba sve više štititi, kao da postajem sve veæa djevojèica, kao da se ne bližim
postati ženom.
Promatram kroz prozor to sivilo, taj sijeèanj i znam da sam mirna, duboko u sebi èuvam svoje
sposobnosti, moguænosti od svijeta, ne nadimljem se, ne prenemažem, ne uznosim se,
ne èinim ništa da bih zavela ovaj svijet, da bih propupala u njemu, da bi me uslikali fotografi,
ili da bi me intervjuirali novinari, samo postojim i smijem se. Meni ne trebaju dokazivanja.
I volim, najviše volim one koji me ne vole. I to me zabavlja, to me istinski nasmijava.
Ovaj svijet nije otvoren prema ljudima poput mene, ali sam ja otvorena prema svijetu.
Hrabra sam, hrabra sam ne dati se na uvid, ne otkriti se, ne pokazati svoje tijelo, ne plesati poput konkubine,
ne oteti muškarcu njega samog, i još mnogo toga.
Tu nema zahvalnosti, tu nema niti nježnih rijeèi, jer te se geste ne prepoznaju, kao što sam rekla
svijet ne priznaje krhkost kao vrlinu, delikatnost kao èarobnost, nježnost kao doseg ljubavnosti.
I tako dok još jedan dan ustupa pozornicu noæi, još jedno poglavlje je zatvoreno, neko novo otvoreno,
ljudi plaèu, ljudi se smiju, ljudi umiru, a neki se novi raðaju, neprestano pokušavamo uhvatiti bit u svemu tome,
a ono se skriva u sjaju neèijeg oka, no treptaj brzo prikriva taj sjaj, šteta što olako odustanemo,
jer zaboravljamo da èesto ono što skriva, upravo i otkriva najdublje dubine neèije duše,
neèije duše koja je èitav jedan svijet, koji èesto bolom okaljamo iz èiste sebiènosti i egoizma.
Sve u svrhu osvajaèkih pohoda, a kad osvojiš još jedno brdo, kad se popneš na još jednu planinu,
èesto shvatiš, da je upravo ona prva imala sav sjaj i ljepotu, nevinost i èar, i da su sve ostale samo nijanse,
a ti nisi vjerovao, samome sebi nisi vjerovao, prepustio si se glasovima oko sebe, mnoštvu i tuðim oèekivanjima,
šteta za tebe, baš prava šteta.

Èovjek je pun oèekivanja, nade da æe ga drugo ljudsko biæe zbilja upiti u sebe,
da æe osjetiti njegovu dubinu, da æe se u zajednièkom zagrljaju stopiti, i da æe to trajati.
Nikada nisam saznala zašto ljudi meðusobno izdaju tu moguænost, zašto zaborave koliko su se jednom
lijepo našli, koliko se svemir u tom trenutku èinio bezgraniènim.
Dok sam bila mlaða vjerovala sam da æe me ta jedna osoba èuvati kad me jednom pronaðe,
da me neæe povrijediti s glupostima i lažima, da æe se usuditi biti iskrena do kraja.
Znala sam tada, kao što znam i sada da ne postoji savršen odnos, da se uvijek može dogoditi nešto,
nešto što nas na trenutak odvoji od te naše polovice, ali sam se nadala da iskreno priznanje,
da kajanje i želja za zajednièkom buduænosti može prevladati sve prepreke,
samo preèesto se dogaða da na kraju u toj vezi ostanemo jedini koji u to vjerujemo.
Danas nas svi žele poduèiti kako je svatko od nas jedinka koja ima svoja prava, da samo sami sebe možemo
povrijediti, da ovisi o nama kako prihvaæamo, gledamo stvari i svijet oko nas, a bojim se da nas danas nitko više ne uèi tome kako trajati, biti vjeran, kako voljeti istinski, a da time usreæujemo i sebe i druge ljude oko sebe.
Da, treba biti upoznat sa sobom, treba sebe pronaæi, treba sebe spoznati, ali ne postati egoist,
ne zaboraviti da u sebi trebamo imati poštovanja prema drugima, i da je naša zadaæa ne povrijediti sebe,
ali isto tako ni osobu pored nas.
Svi smo mi krhka biæa, željna ljubavi, ali ako smo škrti i ne dajemo je drugima, neæemo je niti mi dobiti.
A kako je samo prazan svijet, kako samo nema svrhe, kad naveèer legneš u prazan krevet, kad te ovije samoæa i bol jer što više tijela imaš, gubiš sebe.
Koliko te samo košta kad shvatiš da se nitko za tebe neæe boriti, nitko te neæe uzeti za ruku, nitko te neæe utopliti svojom vjerom.
Sve što tada imaš su recke na zidu, ali ljubav, gdje je ljubav ?!
Nje nema, kako bi je moglo i biti kad je ono što nosiš u grudima samo okamina što su je stvorile godine laži, ne pitaj se kako povratiti vrijeme, biti æe prekasno.

U jedno sam sigurna u zadnje tri godine otkrila sam jedan dio koji bi malo tko želio sresti u realnom životu,
onaj dio koji ostavljamo u maštanjima, jer znamo da bismo iskorakom uèinili kaos sebi i ljudima oko nas.
Živim u kaosu zadnje tri godine, onom najljepšem moguæem koji postoji, iako to èesto znaèi biti gladna, više no sita.
No nikad me nije uzbuðivala pasivnost, ili što bi bilo kad bi bilo, ja sam dogaðaj.
Zato sam spremna na sve.
Spremna sam se do kraja boriti za sebe i za svoje srce, spremna sam na to da me vodi po trnju, betonu, kršu, spremna sam na sve moguæe ozlijede.
Kažu da sve ima svoje razloge, èesto ih ne vidimo na prvi pogled, možda tek kasnije, kad se otvorimo spoznaji.
Kažu i da rastemo kroz postupke, što svoje, što tuðe, znam samo da shvaæam što znaèi odricanje,
i da se u životu dogode ljudi zbog kojih se to isplati èiniti.
Znam i to da sam danas potpuna osoba, iako mi se èesto uèini da to nije tako, to kad me pokuša odjenuti strah,
no sve ga lakše odbijam od sebe, tjeram poput ružnog sna, jer to je samo odraz sjene na zidu.
Ja sam puno više od sjene, ja sam èovjek vrijedan ljubavi, vrijedan sve ove ljepote oko mene i zato otvaram oèi, udišem zrak punim pluæima, smijem se, jer kad padne mrak, kad utonem u san, spavam mirnim snom,
prošao je još jedan dan koji sam živjela iskljuèivo po vlastitom izboru, od toga nema i ne može više.
Zahvalna sam.