utorak, 24.01.2012.

O svima nama


I dođe dan, odjednom shvatim koliko sam očvrsnula, i to jako, i da mi je postalo manje bitno tko je, što je, tko nije, nitko nije, netko je, a pogrešni uvijek SU, oni koji nam trebaju NISU, ali sve nas to stavi na određeno mjesto, vodi nas prema cilju koji nam je potreban, recimo čak i suđen...


13:25 Komentari (11)




nedjelja, 22.01.2012.

POZIVNICA


h,d,p,


POZIVNICA

- u ponedjeljak, 23.01. 2012., u 19 sati, u buffetu „Pod starim krovovima“ održat će se književna večer na kojoj će sudjelovati dvoje autora različitih generacija. Daniela Trputec (1984.) i Alojz Majetić (1936.) zajedno su na internetskom servisu blog napisali roman „Glasovi ispod površine“ (VBZ, 2009.). U tom romanu propituju odnose virtualnog i stvarnog svijeta, ali i međuljudske odnose, te ljubavnu i spolnu žudnju. Autori će govoriti o zajedničkoj suradnji na ovom romanu, koji predstavlja posebnost ne samo na našoj književnoj sceni.





Voditeljica tribine Dekonstrukcije:

Darija Žilić



Dobrodošli! Ulaz slobodan!



16:56 Komentari (0)




ponedjeljak, 09.01.2012.

Moj beskraj

Jednom, mnogo ranije, djed je pekao jaja na oko s kimom,
bila su to najukusnija jaja na svijetu,
nedostaje mi,
kao i ćevapi na trešnjevačkom placu koje smo jeli na klupici u parku,
klupice su bile postavljene u obliku kruga, unutar kruga je bilo raslinje, mislim da je i sad.
Hranili smo malene ptice, smijali se, sunce je uvijek bilo visoko na nebu,
čak i kad je bilo kiše, al kakve su to kiše bile, i djedov crni kišobran,
i njegova bijela maramica koja je mirisala po losionu nakon brijanja,
uvijek je postojalo vrijeme kao beskraj, i u njemu sam plivala kao riba, moj djed i ja.


19:47 Komentari (11)




petak, 06.01.2012.

Pripremanje terena


Prije par dana na kućnu je adresu stiglo nagradno putovanje naslovljeno na mog djeda,
djed je u gornjem domu već dvanaest godina, i tako vrtim ja to po prstima, odložim pa se vratim,
nasmijem se jer sam tražila neki znak oko neke odluke koju sam trebala donijeti.
Istina je da sam impulzivna i da odluke donosim intuitivno, ali ponekad eto stanem na loptu,
tek da vidim kako to izgleda, dakle nije to samo više pitanje sna u kojem sam dobila svoj odgovor,
već je odgovor i potvrđen nečijim automatskim izborom, ( upravo sam kihnula ) a putovanje je u Istru,
dakle to se sad već potvrđuje u nekom određenom nizu. Jer oni koji me bolje poznaju, znaju da sam luda za Istrom i da u svakoj mogućoj prilici iznosim taj stav.
I iako jako volim i poštujem dalmatinere, moje je srce prepiljeno za istrijane, jer oni su specifično tvrdoglavi,
a i imaju čudnu mjuzu, i puno ih lakše ne razumijem od svih ostalih narječja, osim naravno u trenucima kad nas sve skupa preuzme medica, tad mi je jasno i kada mi se japanci obraćaju.
Donosim dobre odluke.
Iako su mi snovi kaosni, nakon iznošenja pojedinih dijelova na analizu ispada da je pitanje sekunde,
doslovce sekunde u kojoj ću bit superextrasretnabogataslavna persona, tak da pripremite se...


18:50 Komentari (8)




srijeda, 04.01.2012.

Šteta za tebe, baš prava šteta


Sjedim i promatram kroz prozor kako se njišu grane starog bora na vjetru,
taj bor nije moj, ne pripada mi, ali je tu, naginje se od kad znam za sebe u moje dvorište,
gura se do mog prozora i nekada mi se čini kao da me pokušava zaštititi, baš mene, ovako veliku,
kao da me s godinama treba sve više štititi, kao da postajem sve veća djevojčica, kao da se ne bližim
postati ženom.
Promatram kroz prozor to sivilo, taj siječanj i znam da sam mirna, duboko u sebi čuvam svoje
sposobnosti, mogućnosti od svijeta, ne nadimljem se, ne prenemažem, ne uznosim se,
ne činim ništa da bih zavela ovaj svijet, da bih propupala u njemu, da bi me uslikali fotografi,
ili da bi me intervjuirali novinari, samo postojim i smijem se. Meni ne trebaju dokazivanja.
I volim, najviše volim one koji me ne vole. I to me zabavlja, to me istinski nasmijava.
Ovaj svijet nije otvoren prema ljudima poput mene, ali sam ja otvorena prema svijetu.
Hrabra sam, hrabra sam ne dati se na uvid, ne otkriti se, ne pokazati svoje tijelo, ne plesati poput konkubine,
ne oteti muškarcu njega samog, i još mnogo toga.
Tu nema zahvalnosti, tu nema niti nježnih riječi, jer te se geste ne prepoznaju, kao što sam rekla
svijet ne priznaje krhkost kao vrlinu, delikatnost kao čarobnost, nježnost kao doseg ljubavnosti.
I tako dok još jedan dan ustupa pozornicu noći, još jedno poglavlje je zatvoreno, neko novo otvoreno,
ljudi plaču, ljudi se smiju, ljudi umiru, a neki se novi rađaju, neprestano pokušavamo uhvatiti bit u svemu tome,
a ono se skriva u sjaju nečijeg oka, no treptaj brzo prikriva taj sjaj, šteta što olako odustanemo,
jer zaboravljamo da često ono što skriva, upravo i otkriva najdublje dubine nečije duše,
nečije duše koja je čitav jedan svijet, koji često bolom okaljamo iz čiste sebičnosti i egoizma.
Sve u svrhu osvajačkih pohoda, a kad osvojiš još jedno brdo, kad se popneš na još jednu planinu,
često shvatiš, da je upravo ona prva imala sav sjaj i ljepotu, nevinost i čar, i da su sve ostale samo nijanse,
a ti nisi vjerovao, samome sebi nisi vjerovao, prepustio si se glasovima oko sebe, mnoštvu i tuđim očekivanjima,
šteta za tebe, baš prava šteta.


15:55 Komentari (3)




utorak, 03.01.2012.

Svijet srca

Čovjek je pun očekivanja, nade da će ga drugo ljudsko biće zbilja upiti u sebe,
da će osjetiti njegovu dubinu, da će se u zajedničkom zagrljaju stopiti, i da će to trajati.
Nikada nisam saznala zašto ljudi međusobno izdaju tu mogućnost, zašto zaborave koliko su se jednom
lijepo našli, koliko se svemir u tom trenutku činio bezgraničnim.
Dok sam bila mlađa vjerovala sam da će me ta jedna osoba čuvati kad me jednom pronađe,
da me neće povrijediti s glupostima i lažima, da će se usuditi biti iskrena do kraja.
Znala sam tada, kao što znam i sada da ne postoji savršen odnos, da se uvijek može dogoditi nešto,
nešto što nas na trenutak odvoji od te naše polovice, ali sam se nadala da iskreno priznanje,
da kajanje i želja za zajedničkom budućnosti može prevladati sve prepreke,
samo prečesto se događa da na kraju u toj vezi ostanemo jedini koji u to vjerujemo.
Danas nas svi žele podučiti kako je svatko od nas jedinka koja ima svoja prava, da samo sami sebe možemo
povrijediti, da ovisi o nama kako prihvaćamo, gledamo stvari i svijet oko nas, a bojim se da nas danas nitko više ne uči tome kako trajati, biti vjeran, kako voljeti istinski, a da time usrećujemo i sebe i druge ljude oko sebe.
Da, treba biti upoznat sa sobom, treba sebe pronaći, treba sebe spoznati, ali ne postati egoist,
ne zaboraviti da u sebi trebamo imati poštovanja prema drugima, i da je naša zadaća ne povrijediti sebe,
ali isto tako ni osobu pored nas.
Svi smo mi krhka bića, željna ljubavi, ali ako smo škrti i ne dajemo je drugima, nećemo je niti mi dobiti.
A kako je samo prazan svijet, kako samo nema svrhe, kad navečer legneš u prazan krevet, kad te ovije samoća i bol jer što više tijela imaš, gubiš sebe.
Koliko te samo košta kad shvatiš da se nitko za tebe neće boriti, nitko te neće uzeti za ruku, nitko te neće utopliti svojom vjerom.
Sve što tada imaš su recke na zidu, ali ljubav, gdje je ljubav ?!
Nje nema, kako bi je moglo i biti kad je ono što nosiš u grudima samo okamina što su je stvorile godine laži, ne pitaj se kako povratiti vrijeme, biti će prekasno.



17:31 Komentari (6)




nedjelja, 01.01.2012.

Gdje sam danas ?!



U jedno sam sigurna u zadnje tri godine otkrila sam jedan dio koji bi malo tko želio sresti u realnom životu,
onaj dio koji ostavljamo u maštanjima, jer znamo da bismo iskorakom učinili kaos sebi i ljudima oko nas.
Živim u kaosu zadnje tri godine, onom najljepšem mogućem koji postoji, iako to često znači biti gladna, više no sita.
No nikad me nije uzbuđivala pasivnost, ili što bi bilo kad bi bilo, ja sam događaj.
Zato sam spremna na sve.
Spremna sam se do kraja boriti za sebe i za svoje srce, spremna sam na to da me vodi po trnju, betonu, kršu, spremna sam na sve moguće ozlijede.
Kažu da sve ima svoje razloge, često ih ne vidimo na prvi pogled, možda tek kasnije, kad se otvorimo spoznaji.
Kažu i da rastemo kroz postupke, što svoje, što tuđe, znam samo da shvaćam što znači odricanje,
i da se u životu dogode ljudi zbog kojih se to isplati činiti.
Znam i to da sam danas potpuna osoba, iako mi se često učini da to nije tako, to kad me pokuša odjenuti strah,
no sve ga lakše odbijam od sebe, tjeram poput ružnog sna, jer to je samo odraz sjene na zidu.
Ja sam puno više od sjene, ja sam čovjek vrijedan ljubavi, vrijedan sve ove ljepote oko mene i zato otvaram oči, udišem zrak punim plućima, smijem se, jer kad padne mrak, kad utonem u san, spavam mirnim snom,
prošao je još jedan dan koji sam živjela isključivo po vlastitom izboru, od toga nema i ne može više.
Zahvalna sam.


16:12 Komentari (6)

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>