|
Hodamo,nekad nas gradske ulice razumiju,nekad ih moramo izokrenuti da bismo tamo našle smisao.
Lako je baciti mamac,a onda se praviti nevino,kao da to uopće nije to.
Uglavnom oni ih niti ne raspoznaju,naše mamce,većina,to nas i zabavlja,ima balavaca koji bi nas dotakli,a i one starije gospode,ti nas ne zanimaju,zapravo nas nitko ne zanima.
Mi izazivamo iz hira,iz neke malodušnosti,a onda nam je teško,plačemo,
nije se lako nositi s svim tim pobjedama.
Jer nekad odemo korak dalje,pa nas netko uhvati za koljeno,ili pritisne uza zid,i prstima istražuje naše topline.
Opalimo šamar,nakesimo se i krenemo u svoju zemlju nezadovoljstva.
Ni same ne znamo što točno postoji iza ovih debelih vrata,gdje se skvrčimo i guramo ludilo po strani.
|