|
Nov zadatak je naučiti biti ravnodušna.
Bez osvrtanja isprevrtati svaki dio duše, pustiti je,zahvaliti se, reći ovo je bilo zbilja zabavno,no vrijeme je da se oprostimo.
Prizivanje, da li ja to prizivam konačan raspust? Ili samo stavljam samu sebe na rub, pa da vidim što ću odabrati? Ima li se uopće što birati u ovoj igri u kojoj su ulozi vrtoglavo visoki?
Lice i tijelo ovdje nemaju uloge.
Ništa osim riječi.
Uvijek one prevagnu.
Ne postoji za mene neki veliki izbor. Osim ići svojim putem.
Pustiti toplinu koja mi dolazi,milovati je,uzeti najbolje od nje,i ostati prisebna u trenutku rastanka s njom.
Ničega tu nema.Niti jednog jedinog susreta.
Jasnoća je obgrlila početak,dočekat će i kraj.
Nitko se tu ne treba kajati za ništa.
Samo stvaramo sjećanja. A ona ostaju iza nas. Uvijek iza.
Sve što ću izgubiti je ništa spram onog što mi se ne može oduzeti.
More,vjetar,miris one jeseni,koračanje prema naprijed,a sve to u svijetu mog pisanja.
Tu jedino ima smisla biti ja.
Ostalo je tek jedna od podloga,koje se mijenjaju.
Poljubit ću te, još neko vrijeme smo na istom putu.
Neka bude lijep taj put.
Dopusti si.
|