|

( Ani, mojoj dragoj baki! )
Bila sam sposobna plakati
njegovati njene rane
nadati se da će preživjeti
vjerovala sam u nju
tebe sam srela
nisi me znao prepoznati
dati mi zavjet podrške
okupati mi dan snagom
nisam ti zamjerila
oslobodila sam te naše prošlosti
našeg bića koje je raslo
u mom dlanu
vodilo me prema vječnosti
odriješila sam nas tog hira
zaustavila sam lastavice
da ispred njih prođe crni oblak
održala sam govor
takla sam ljude koji su isto tako jecali
kao što je jecao grob
pa sam krenula koracima ususret
oni su me održali na životu
to i ljeta koja su iza mene
bio je to dogovor mene i nje u koju sam srasla
sada je gledam u najsjajnijoj zvijezdi
ona me tapša po ramenu
daruje mi noći u kojima
pišem brzojav budućnosti
srest ćemo se
moja krv
moje sijede vlasi
njen prah
na dnu zemlje
ispreplest će se kosti
zajedničkom grobnicom svevremena
padati će kiše
da zaboravimo sadašnju bol
otrest ćemo i sumnje
one koje su u zlo vrijeme bile na putu
zaklopit ću nam oči
da snivamo ususret svjetovima
samo miruj i budi blaga mojoj tuzi
kao što ću ja tvoju ljubav
mirno zasaditi u novo sjeme
ljubav će nas zvati neke druge
dječje oči
jednom ćemo ponovno
ploviti našim morem
i rukama ćemo milovati smrt
preživjet ćemo i nju
i još tisuće novih smrti
takve smo se stvorile
takve ćemo uvijek sjati
nas dvije nas tri nas četiri
nas bezbroj nas
u grumenu začetka
|