Danielaland : Svevremenski let

Sinoæ sam masakrirala papire, odnosno tražila sam bakinu domovnicu, vjenèani list i potrebito meðu njenim stvarima, bio je to dugotrajan proces, baka je imala toliko toga, da sam jednostavno morala iæi od poèetka prema kraju, i da, dokumenti su bili na kraju...bilo mi je teško, osjeæala sam ljutnju, što je više nema s nama.
Malo sam plakala, ali sam i gledala neke crno-bijele fotke, ne mogu vjerovati, da je jedino to ostalo, mislim fotke...
Baka je bila predivna starica, imala je lijepo lice, mislim da je èak bila najljepša u toj svojoj poznoj dobi,iako je bila lijepa i kao mlada djevojka.
Sve me to malo zbunilo,ošamutilo,nisam još uvijek sigurna kojim smjerom trebam krenuti, osim što znam da mi gori pod nogama, i da moram završiti s pisanjem romana.
Svi išèekuju,žele,mole,trebaju...no dobro.
Noæas sam je sanjala,(mislim baku)kako govori o svojoj smrti,mrtva je, ali je meðu nama, i prièa nam o svemu.
Sanjam neobiène snove od njene smrti,kako i sama umirem,pa se vraæam u život.
Kasnije lutam gradom s Vesnom, u neku knjižnicu,uzimam besplatne knjige, jedna ogromna me privlaèi, ali vidim da je tekst preko teksta štampan, da je s greškom.
No neke ipak odabirem,knjižnièarka ih je izbacila na cestu.
Završim u getrou, tamo kupujem èudne namirnice, i njemu sladoled, od vanilije, da Mr.Big-u,okreæe se,uzima kornet,smije se,ostajem sama...
Nisam ljuta na sebe što ga sanjam, što ga prije izbacim iz sebe, tim bolje za mene.
U to ime...

Nedostaje mi Umag, još više baka, nedostaju mi snovi kojih sam se usput morala otarasiti,pitanje života ili smrti.
Ostajem sama,osloboðena od mogla bih ili možda æu.
Toèan iznos je nula pozitivno.

More je ostalo u 2008 godini, moj ljubljeni Umag, svi oni dragi ljudi, posljednje ljetovanje s bakom,uh kako æe mi to nedostajati svih buduæih ljeta.
Znala je od nièeg napraviti mnogo, u svemu, u govoru, u kuhanju, u životu.
Jedina je znala za moju glumu, satima me promatrala kako improviziram, dok je padala kiša, èuvala me je u našem umaškom stanu, bio je to njen i moj grad.
Sad sam ostala sama tamo, taj grad sad pripada samo meni.
Osjeæam kosti, trzaju se.
Morat æu sagraditi svijet koji æe biti dostatan svih buduæih uspomena.
I ovih bivših naravno.
Ljepota koju imam, nikada neæe nestati.
Baka je nosila modrinu u oèima, sad je nosim ja, gdje god išla ijedna od nas, znat æemo biti putokaz jedna drugoj.
Pa makar i u smrti.

( Ani, mojoj dragoj baki! )


Bila sam sposobna plakati
njegovati njene rane
nadati se da æe preživjeti
vjerovala sam u nju

tebe sam srela
nisi me znao prepoznati
dati mi zavjet podrške
okupati mi dan snagom
nisam ti zamjerila
oslobodila sam te naše prošlosti
našeg biæa koje je raslo
u mom dlanu
vodilo me prema vjeènosti

odriješila sam nas tog hira
zaustavila sam lastavice
da ispred njih proðe crni oblak
održala sam govor
takla sam ljude koji su isto tako jecali
kao što je jecao grob

pa sam krenula koracima ususret
oni su me održali na životu
to i ljeta koja su iza mene
bio je to dogovor mene i nje u koju sam srasla
sada je gledam u najsjajnijoj zvijezdi
ona me tapša po ramenu
daruje mi noæi u kojima
pišem brzojav buduænosti

srest æemo se
moja krv
moje sijede vlasi
njen prah
na dnu zemlje

ispreplest æe se kosti
zajednièkom grobnicom svevremena
padati æe kiše
da zaboravimo sadašnju bol
otrest æemo i sumnje
one koje su u zlo vrijeme bile na putu
zaklopit æu nam oèi
da snivamo ususret svjetovima

samo miruj i budi blaga mojoj tuzi
kao što æu ja tvoju ljubav
mirno zasaditi u novo sjeme

ljubav æe nas zvati neke druge
djeèje oèi
jednom æemo ponovno
ploviti našim morem
i rukama æemo milovati smrt
preživjet æemo i nju
i još tisuæe novih smrti

takve smo se stvorile
takve æemo uvijek sjati
nas dvije nas tri nas èetiri
nas bezbroj nas
u grumenu zaèetka

( za Voluptu )



Naše majke uvijek govore
nije ti ona loša
samo je malo svojeglava
nije s njom lako

ne znam koliko æemo se moæi smijati
ni koliko æemo im dopuštati da nas tako gledaju
kad ne znaju drugaèije

to je zapisano u nama
na bedrima grudima i zadnjicama
tako mi hodamo
koraèamo
i govorimo

da nas oni gledaju drugim oèima
a mi se poput jaguara damo u trk
pa hvatamo ruèak kad smo gladne
a on je obièno uveèer
i dugo dugo spavamo kad smo site
a budimo se kad nemamo što jesi

kad nema krvi pravog muškarca
odjevenog u erotiku
umoèenog u strast
poèešljanog u bezvrijeme

tako nam ostaje da budemo
dalje ti i ja
kakvima nas nazivaju

malo svoje
još više njihove kad nas trebaju
proklete
lijepe
mirisne
nepodobne
bez straha od izgaranja na
rukama

pa što onda što neæe biti
omena s znaèajem što cakli u oèima
mi smo odavno shvaæene
od zemlje i neba
kao kradljivice imena

U sobi se nalazi/e :

parfemi
pa zbilja lijep nakit
neke haljine
cipele
omiljeni fotoaparat
torbice
fotografije

ta je soba sada napuštena
prepuštena na prašinu i pauèinu
svaki dan je zaobilazim kao da prolazim pored groblja
to i je groblje
groblje jednog drugog života
sa sunca se smije i promatra me
ma hajde
još malo
samo malo
uspjet æeš



U mislima odzvanja neka davna pjesma u kojoj si me pronašao
bio je to klik na prvo slušanje
a ako si se ikad pitao kako sam ja pronašla tebe
to je bilo nekako drugaèije
danima sam zurila u knjige
pronalazila likove koji su imali crne dugaèke kapute
manire
znali su biti i pravi ljubavnici
ti si se ušuljao s kišom
prozori su zalupili pred nevremenom
knjiga je pala s police
tu su iskoèile tvoje oèi
ništa više
ništa više


(Na što svesti ovo preispitivanje? Svakako nije pjesma. Èitateljima staviti upitnik u usta i onda ih ostaviti tako ? Da li je to pristojno?
Što je pristojno u današnje doba?)

Ponoæ je sasvim blizu
okrenut æu tvoj broj telefona
neka zvoni u iseljenom stanu
kad se vrati tvoja prošlost nemoj je zaustaviti
nemoj joj narušiti dar
samo je pusti da otpluta
sama æe nestati s površine
baš poput mene

A onda æe se i jesen sjuriti na tvoj ovratnik
malo æe ti biti hladno
al ne brini
...


Zadnji dani srpnja, u ovoj se sobi ne nalazi nitko više
samo jedna bespotrebna registracija korisnika pod nadimkom
daniela bez j
ostalo je dijelomièna laž
rascijepana istina
okus stare ere
gutljaj vode isprat æe okuse...

Otkrivena svojim snovima
naposlijetku
kome se smijati
s kim maštati o dalekim zemljama
u kojima bih mogla biti neka druga ja
jedna od onih sedam dobro skrivenih djevica
koje se smiju mojoj svakodnevnoj rigoroznosti
toliko sam sebe ušuškala u crno

sve vožnje autobusima
ostaju prazne nakon svih tih stanica
stop izlaz ulaz kreni
go
go
go

nekako i kreæem
samouvjereno
ma znaš onako kako sam nauèila
dostojanstveno
s dozom prepotentnosti
a srce tuèe
udara
ne još
ne ovako
ne na taj naèin

samo mogu
to je još zadnja nada

ulaštiti cestu
prepoznati vjeru
pa krenuti
tamo gdje neæu sresti
vaša lica
ni tvoje
ni tvoje
ni tvoje
ni vlastito

Sve ljubavi koje se zaènu ljeti ostave gorak okus
kao buðenje nakon noæi provedene ispijajuæi medicu
istra æe nas obogatiti
ucrtati nam nove vene
utisnuti ljubav na usne
a mi æemo promatrati to jedno ljeto
kao da je poslijednje na svijetu
neæemo se gristi
neæemo plakati jedno u drugo
samo æemo se tijelima voljeti
istisnuti zadnju strast poput paštete iz tube
pa se otisnuti u sjedalo autobusa
na neki kraj svijeta
gdje nema
crvenice maslina i domaæeg vina
tamo gdje se neæe èuti glas moje bake
koja te je voljela
onoliko koliko je bilo dostatno da ti nemaš pojma
i zato je vjeènost prevarena

Sve obale i sva mora neæe te izbrisati iz mene,ti si moja ulica koju sam naslikala na platnu svoje duše,tamo sam te voljela i tamo sam ti pokazivala neka èuda koja može prikazati samo srce.Nisam te poznavala dok te nisam srela na dnu sebe,tamo sam te otkrila,tvoju sjenu i tvoju bol,svoju radost.
Nije nas srušila ova oluja,srušilo nas je dobro i pogodno vrijeme,žuto klasje,mirisne lubenice i zagrljaji.
Knjige se zaklapaju,odlože na police,krene se dalje.
Ti si jedna od mojih knjiga.

Dani nakon privatne drame zahtjevaju knjige, pa tako èitam, ne osvræem se oko sebe, ne zanimaju me drugi ljudi, nove ljubavi,veæ tonem u svijet umjetnosti.
Dane kratim i francuskim filmovima, pretežno erotskim dramama i jaèam temelje.
Èini mi se da usput èistim svoj život, od nepotrebnih stvari i ljudi.
S velikim gubitkom se nosim tako, da usput žrtvujem sve one bezvezne hranitelje ega, kojih sam se trebala odavno otarasiti, al nisam imala snage, trebali su mi kao rezerva.
Znam to tako uzaludno zvuèi, pogotovo kad zbrojim sve svoje prave propuste,zbog održavanja rezervi.

Svejedno, ljeto se oslonilo na moja leða, po prvi put me razoèaralo, po prvi put u mojih dvadeset pet godina, i sad smo kvit, tako si utvaram.
Klasje se žuti, šuma je sreæom još uvijek hladna i divlja,hvata svaki moj krik i njiše ga u krošnjama, a ja se snalazim.

Pomisao da me bakina smrt ponovno rodila, daje neku utjehu,sigurno više nisam ona djevojèica iz njenih prièa drugim ljudima, njene su tajne o meni otplovile s njom u nove svjetove,više nikom neæe prièati o meni s onom ljubavlju koja joj je sjala iz oèiju, ali znam da je i dalje ovdje, i da je dio mene s njom, gdje god ona bila.

( ovo je umjesto govora, za moju baku Anu, koja æe danas biti pokopana, nadam se da æu imati svu snagu svijeta proèitati to)






Leti ptico, leti visoko, tvoja su krila veæa od ovoga svijeta, snažnija od tmine,
leti ptico, i ne osvræi se za mnom, jer nema te boli koja æe nadjaèati ljubav,
nema te smrti koja æe uništiti ljudsku dušu, nema tog života koji neæe nastaviti svoju misiju.
Zato leti ptico, tvoja krila su slobodna, i ponesi dio nas sa sobom, tamo u vjeènost,
gdje æeš snivati mirna, gdje æeš smrt umiti svojim nježnim snovima.
Leti ptico i ne brini za krila, sunce te neæe spržiti, mjesec te neæe zaslijepiti,
tvoj je let zapisan u Božjem oku i ispraæen u mojoj suzi...



Zauvijek Tvoja Daniela

Baka je umrla toèno u podne, zvona su zazvonila i golubovi su poletjeli s prozora, tako nam je rekla žena koja je bila s njom u sobi, s njma je poletjela i bakina duša.

Zbogom Bako, zauvijek te voli tvoja unuka Daniela!

Više ne gledam na dane, kao obiène dane u tjednu koje nabrajamo poput obaveza, veæ je svaki dan jedna èitava vjeènost u kojoj se svemir preslaguje ispoèetka, jel itko može shvatiti da se više ne bojim smrti? Da je to beskrajni mir kad izlaziš iz tijela, da nema panike, ni tuge. Od smrti smo naèinili kult, znamo da æe ona doæi po nas, umjesto da živimo kao da æemo mi doæi po nju, od nje skrivamo pogled, umjesto da joj gledamo ravno u oèi, nju nazivamo teškom, bremenitom, a ona je osloboðenje fizièkog.

Smrt se oèituje u oèima, one bljesnu, postanu skoro prozirne, i onda se pogled uspravi u neodreðenu toèku, i sav život odleti kroz njih u beskraj, na trenutak ostalo je samo olujno plavetnilo, zavladao je mir u mojoj baki, u mom ocu, u meni, ruka je bila bestežinska, a onda, odjednom, baka se vratila, ponovno je ušla u svoje tijelo, pogled je naglo skoèio u naše oèi, nisam znala gdje sam, tko sam, èemu sam prisustvovala, baka se vratila, nije nas napustila.
Vidjela je obje strane, ovu i onu, na njoj je da odluèi gdje želi ostati, gdje želi...


Povezanost izmeðu bake i mene zaslužuje izvrsno literarno djelo, o njoj bih mogla pisati dugo, mogla bih vam pokazati suštinu našeg odnosa, ona nije samo baka, moj otac nije otac, moja majka nije majka, oni su duhovna biæa, koja dijele suživot sa mnom, mi smo se sreli na ovoj planeti zemlji, u našoj obitelji i sada smo po prvi put svjesni tko smo, tek kad je baka pred najveæim životnim ispitom, kao da nas je sva naša duhovnost spojila u jednu toèku, jednu svjetlost, jedno blještavilo koje raste u svemiru.
I vi imate baku, djeda, ili ste imali, sjeæate se što su vam pripremali za ruèak, što su vam kupili za roðendan, ali se najviše sjeæate ljubavi i topline u njihovim rukama i pogledima?! To je najveæi dar zapravo, ne odjeæa ili igraèke, veæ govor oèiju.

Moja baka je najsnažnija žena koju znam, no i najsnažnije žene imaju svoje nerazriješene duševne zadaæe,baka, koja je uvijek bila ta koja æe prva krenuti naprijed i reæi, ovako æemo, ili onako æemo, koja je podizala kraj svijeta na rukama, da bi pomogla bilo kome od nas, kome je to bilo potrebno, sad se pronašla u ulozi, kad smo mi ti, koji se moramo brinuti za nju.
Ona nije znala kakva æe to uloga na kraju biti, ona ju je prizivala kroz svoje životne situacije, jer je morala položiti test na njoj.

Nema te boli koja æe nadjaèati ljubav, nema te smrti koja æe uništiti ljudsku dušu, nema tog života koji neæe nastaviti svoju misiju.


Dok sjedim u svojoj sobi, i pripremam se za odlazak u bolnicu, moja je duša postala središte ljubavi, kad idem k njoj sa sobom ne nosim strahove ili dvojbe, ne nosim joj oèaj, ljutnju, bijes, koji bi mogli njenu dušu opteretiti, ja svojoj baki nosim èistu iskonsku ljubav i vjeru, od svoje duše èinim svjetlost, kako bih joj olakšala prelazak, ako ona tako odluèi.
Mi smo ti koji se prepuštamo ili ne, na dnu nas se raðaju strahovi, koji pokušavaju omesti ljepotu koja ostaje nakon odluke, svakog biæa, tu ljepotu mi ne znamo vidjeti, jer smo premaleni duhom, jer još moramo mnogo rasti, da bismo to mogli raspoznati, možemo tek pokušati u svojoj boli pronaæi put shvaæanja, da smo mi ti koji smo dobili, i kojima ništa nije oduzeto, prelaskom voljenog biæa u drugi svijet, ni jedan trag bliske duše neæe biti izbrisan iz naše, to je zaèetak novog svijeta, novog svemira, novog kozmosa, mi smo ti koji poraðamo svijet kroz nas.

Kultura, portal Zagreb.hr,službene stranice Grada Zagreba

( ako kog zanima, u donjem dijelu teksta spominje se Majetiæev i moj zajednièki projekt )