Danielaland : Svevremenski let

Lolu èesto prati bezumlje, u tim trenucima Lola sjedne u bus i ide u nepoznatom smjeru, ona to zove put prema utopiji. Ne èini joj se da je na krivom putu, jer ona ne vidi put kao pravi ili krivi, ona samo zna da ono što èini ostaje urezano u nju, zato je plakala i juèer, zato æe plakati i sutra. Ona nije moderna heroina, ona je samo dijete. Ono što vi mislite da je propupala žena, za nju je samo vanjski oblik, ona ima dušu koja sija poput urana, u mraku, ali vi to neæete vidjeti, jer æete pobjeæi od nje. Loli nitko ne vjeruje kad je svoja, kad želi pomoæi, uhvatiti neèiju suzu na dlan i prikazati je kao najveæe bogatstvo, ono što drugi vide kao bol, Lola vidi kao iskrenu emociju, kao živi prikaz èovjeèe duše. Lola voli dramatizirati, ona se voli igrati, jer igrom ona traži, igrom ona produbljuje, igrom pronalazi. Lolu ljudi ne vole, iako govore da je vole, ona to osjeæa, jer zna da nedostaje korak koji bi je približio ljudima. Lolu njeni ljubavnici ispoèetka žele odvesti u krevet, al kad im se Lola preda, oni od nje pobjegnu, Lola proždire kao što djeca trpaju u sebe rukama slatkiše, od euforije,Lola nema mjere, za Lolu je svijet jedna velika okrugla lopta koju želi obgrliti rukama. Lola se osjeæa nepostojano, jer Lola ne može dotaknuti centar svemira, Lola je prerasla smrt, siromaštvo,bogatstvo,Lola brine za svijet van naših shvaæanja, Lola želi progutati svemir,gladiti ga svojim bijelim rukama. Lolu bi u realnom svijetu strpali u ludnicu, sreæom Lola se uvijek može pretvarati da je lik.