Danielaland : Svevremenski let

Lola se priljubi poput hobotnice svojim kracima i drži èvrsto, ona nema osjeæaj koliko je snažna, baš kao što malo dijete kad grli svom snagom može polomiti lutku, tako Lola može polomiti ljubav.

Bježi, bježi, bježi! -rekla sam ti!


Lola gospodari èinjenicama, njoj je lako razvrstati ljubav analitièkim postupcima koje je usavršavala s godinama, a kad se sudari s njom, ona naprosto pokušava uhvatiti je za vrat i nasmijati joj se u lice.
Lola ljubav gleda kao biæe, koje nema oblik, ali ima auru koja isijava, Lola prepušta svoje magnetiène oèi i privlaèi ljubav, ona joj se smiješi, ona joj se daje, ali Lola se uvijek uspanièi kad joj ljubav poželi prodrijeti u dušu. Lola nije sigurna da li bi to njeno tijelo moglo preživjeti.
Lola hoda po svom, iako lebdi, njen hod nije obièan hod, koraèanje, ne Lola sve èini kao da pleše, kao da ljubuje s vremenom i prostorom, Lola se ne suzdržava.
Pokušajte je nagovoriti da otpleše jedan ples s vama, ona æe vas kategorièno odbiti s velikim,NE, ali u drugom sluèaju ako nabasate na nju u njenom najboljem raspoloženju, samo æe vas uhvatiti za ruku, za dušu, za osjeæaj i vodit æe vas nekim drugim svijetom, punim euforije, i ljepote,da, to je Lola, drugaèiji oblik, neoèekivanost,velike krajnosti, s tim da Lola ne mora izmišljati da bi bila sretna, Lola se samo mora okrenuti oko vlastite osi, i veæ je tu, na poèetku, Loli je svaki dan poèetak, zbog èeg je juèer plakala, danas se tome smije.
Lola se uvijek izvlaèi iz najbolje haljine, da bi odjenula onu najjeftiniju, samo zbog osjeæaja, samo da bi jednog dana na kraju puta mogla reæi, i tu sam bila, i to sam uèinila, i to sam isprobala, i bila sam sva, baš sva, predana.

Lola voli predanost, i voli hvatati trenutke, nježno ih poljubiti usnama, i pustiti ih da zaplove natrag nebom, u tom je Lola specijalac.
Lola kad želi osvaja srca, jer Lola je ljubav, ali Lola je na putu, tek na putu da otkrije što veæ sve je, da otkrije da ne može bježati od onog što je najveæi dio njenog ja.

Ja je samo slijedim, i šutim, ne pomažem joj, Lola mora nauèiti sama, ona se treba dobro naspavati, uredno doruèkovati, podrezati svoje kandže i ustati na svoje dvije lijepe, èvrste, mišiæave noge.
Lola to može, mi smo ti koji ju hrabre, ne treba joj to reæi, ona sve osjeæa, osjetit æe i vaše tragove, napisane, odaslane i samo domišljene.
Lola je sve. Lola nema ime.

Misliš da poznaješ Lolu, da je ona baš takva kakvom je želiš zamišljati, da bi u svojim oèima stvorila lik kojem bi se mogla rugati, onako podsmjehivati jer je tako lakše?!
Da, onda je Lola baš to, ona je dio tebe, onaj koji ti želiš da bude, ali Lola je svoja, i Lola zbog toga ne pripada svima, a svaèija je.
Lola nije bila zaljubljena u poznatog muškarca, on nije bio politièar,pisac,novinar,prognozer il vojnik, o ne,Lola se zaljubila u kipara, Lola i on su imali zajednièku prošlost koja se odvijala sasvim nježno, poput klasja koje se njiše pred kišu nošeno sjevercem, to je Lola.
Zgasito žuta predveèerja veæ jako dobro znana, ma sve to vrišti Lola!!!

Lolin muškarac nije bio ukalupljen,on je bio boem,borben poput lava, sam protiv svijeta, divlji i neotkriven,muškarac kojemu ne možeš reæi ne,a ako to uèiniš znaš da æeš ga zauvijek izgubiti.Lola je bila mlada kad ga je upoznala, tada je željela osvojiti svijet, maštala je o putovanjima i vlastitim snovima. S tek napunjenih osamnaest godina nije mogla dati, ono što je on želio imati. Lola se bojala sredine, prosjeènosti, krpanja èarapa, peglanja košulja, trbuha do zuba, oèekivanja ljudi oko nje, jer je tek gradila svoju buduænost, ona je vjerovala da æe jednog dana njena konaèna odluka biti mnogo bezbolnija i da je se neæe morati prisjeæati.
Tješila se èinjenicom da ona neæe morati ono što èini veèina žena, u patrijahalnom društvu oko nje, ona neæe morati dati svoje snove, za snove muškarca.Znala je da je prekretnica u njenim rukama,ali što s njom uèiniti, hoæe li baš ona biti ta koja æe moæi s maèetom kroz džunglu?! Na kraju krajeva od nje se to nit ne oèekuje, ali Lola, mala Lola, ona je bila još od skrivanja pod stolom stvorena za druge planove, nije si umišljala, što god drugi mislili o tome, ona je znala i mogla trpjeti za cilj. Cilj koji je bio osloboditi se van svih okvira.

A onda, onda ga je nakon nekoliko godina sluèajno nazvala, dok je provodila ljeto u gradu, prièali su, ona mu je ponovila da ga još uvijek voli i kako ga želi uz sebe, ali da jednostavno ne zna kako. Da koliko ga god voli, da ne zna biti njegova, ne zna biti nièija, da se boji da nikada i neæe moæi biti nièija, ne onako kako bi to i sama željela.
Lola je imala koènicu. Koènica je reagirala na rijeè ljubav.
Lola je sutradan naglo otputovala iz grada, nije se vraæala mjesecima.
Iako je znala,on je sigurno neæe tražiti.

Lola je jurila u svim drugim situacijama, i flertovanjima, Lola nije mogla ljubiti samo onoga kojeg je voljela, istinski voljela, s nepoznatim strancima je mogla zavrtjeti noæ u dan i dan u noæ, zavesti bezbroj muškaraca koji je nakon samo jedne noæi nisu ostavljali na miru, ali ona je onako patetièno uvijek željela samo njega, kojeg je sama zavela i otjerala od sebe, jer se bojala da ga nije dostojna.
Njena cijela prièa je samo to, tu nema zapleta, zabranjene ljubavi, drama, drugih žena, ljubomore, zlobe, spletki.
Lola je svoj san pustila da leti, Lola se iskreno bojala da san, kad ga poène živjeti, neæe biti ono što joj je jednom predstavljao, to ju je plašilo više od smrti.
To je Lolina prva izgubljena bitka.

Tu se Lola vraæa na sadašnjost. Lola mu nije mogla zamjeriti što se on više nije mogao, nije znao ili nije htio boriti za nju, ona je osjetila samo ljutnju spram sebe. Ljutnju jer je nemoæna,jer neke dane neæe moæi vratiti, kad po drugi put baciš praznu mrežu u more, nakon što si prvi ulov vratio u vodu, nemoj se kladiti da æeš povratiti sve izgubljene ribe. Lola nije mogla vratiti ljubav, niti onaj trenutak. Nije imala pravo vratiti se u njegov život. Jedino što je mogla prihvatiti, što su oboje ponudili jedno drugom je prijateljstvo, na koje se teško naviknuti.

Iz ljubavi prema prijateljstvu ,težak je zaokret.

Lola živi za njega, to je njen porok, to je njena ovisnost od koje pokušava izvuæi živu glavu. Njen muškarac nije poput svih ostalih, jer Lola nije naivna djevojka koju æe prevariti svaki napirlitani intelektualac. Lola nije niti igraèka s kojom æe se netko igrati, osim ako mu to ona sama ne dopusti. Lola je oduvijek imala moæ prestraviti muškarca koji je s njom, koji je pokušava uhvatiti za ruku, uvijek je mogla biti dominantnija i držati atmosferu baš onakvom kakvom je željela da bude, ali s njim, o Bože s njim je doslovce gubila rijeèi, osjeæala se izgubljeno, poput djevojèice, ali gorjelo joj je srce, i taj osjeæaj, zbog tog osjeæaja, Lola više neæe igrati igre s drugim muškarcima. Tu Lola zapoèinje svoj novi život, tu se Lola ispoèetka raða, prisjeæa se svih svojih koraka, da bi mogla prerasti svoju bol. Lola ne odustaje èak i kad se èini tako, Lolu neæeš moæi vidjeti, prepoznati na ulici, zaboravljaš Lola je ono što je u tvom umu, a nisi ti, jer nemaš dovoljno hrabrosti izaæi na svijetlo. Lola je hrabra utoliko što se otvara, u svojoj ljušturi, dok ti tražiš zraka na èistini. Lola nije tvoj neprijatelj, Lola je samo tvoj hir, ono što si sama kriješ. Lolu æeš pustiti jednog dana, kao što je puštam i ja sama. Samo tad Lola ima smisla, samo tad Lola može živjeti vlastitim životom, nezavisnim od nas...

Lolu èesto prati bezumlje, u tim trenucima Lola sjedne u bus i ide u nepoznatom smjeru, ona to zove put prema utopiji. Ne èini joj se da je na krivom putu, jer ona ne vidi put kao pravi ili krivi, ona samo zna da ono što èini ostaje urezano u nju, zato je plakala i juèer, zato æe plakati i sutra. Ona nije moderna heroina, ona je samo dijete. Ono što vi mislite da je propupala žena, za nju je samo vanjski oblik, ona ima dušu koja sija poput urana, u mraku, ali vi to neæete vidjeti, jer æete pobjeæi od nje. Loli nitko ne vjeruje kad je svoja, kad želi pomoæi, uhvatiti neèiju suzu na dlan i prikazati je kao najveæe bogatstvo, ono što drugi vide kao bol, Lola vidi kao iskrenu emociju, kao živi prikaz èovjeèe duše. Lola voli dramatizirati, ona se voli igrati, jer igrom ona traži, igrom ona produbljuje, igrom pronalazi. Lolu ljudi ne vole, iako govore da je vole, ona to osjeæa, jer zna da nedostaje korak koji bi je približio ljudima. Lolu njeni ljubavnici ispoèetka žele odvesti u krevet, al kad im se Lola preda, oni od nje pobjegnu, Lola proždire kao što djeca trpaju u sebe rukama slatkiše, od euforije,Lola nema mjere, za Lolu je svijet jedna velika okrugla lopta koju želi obgrliti rukama. Lola se osjeæa nepostojano, jer Lola ne može dotaknuti centar svemira, Lola je prerasla smrt, siromaštvo,bogatstvo,Lola brine za svijet van naših shvaæanja, Lola želi progutati svemir,gladiti ga svojim bijelim rukama. Lolu bi u realnom svijetu strpali u ludnicu, sreæom Lola se uvijek može pretvarati da je lik.

Lola taji od sebe da puši, kad Lola ode spavati, naglo ustane i saginje se ispod kreveta, tamo je ispod jedna kutija najjeftinijih cigareta domaæe marke,koje onda guta, al ne zadugo, jer uvijek osjeæa blagu vrtoglavicu.
Lola voli sebe, ali još više voli sebe varati, ta joj igra nikad ne dosadi, jer su uvijek otvorene sve opcije. Ona može, samo da ne zna uvijek, što baš može. Ako Lola kaže da ne puši, to je zasigurno tako, trenutaèna istina koja za nju vrijedi više od bilo kojeg boga, ali ako Lola kaže da puši, to isto tako može biti i laž, jer Lola nikad ne igra javno tu ulogu, ona se plaši raka na pluæima, i osuðivanju prolaznika, koji su je jednom èudno promatrali dok je sjedila u parku.
Lola istovremeno širi krila i uvlaèi ih u sebe, Lola pronalazi svoje krajnosti, to je zabavlja, ono što se usudi,a nije ona. Zato Lola zna da æe jednog dana iz nje šibnuti cijela nova stvarnost, nakupina ove dvije koje sada sukobljava. Ona ne brine, sve što æe se dogoditi njena je sudbina, ništa slièno iz filmova, njena najveæa želja je spojiti sve ljude u sebe, ona želi biti svi, i sve. Tako æe sve moæi, što god joj padne na um.Pa i potpuno nestati pred tuðim oèima.

Lola noæu ne može spavati, pa prati snove, vješa ih po sobi poput šarenih ukrasa, izbacila je sve slike, fotografije njene prošlosti s ljudima koji su je lažno voljeli i izadali, iako je ona izdala njih, ona se plaši te izdaje koju je poèinila, jer je oduvijek voljela biti sama. Njeni su je zidovi najbolje razumijeli, nudili joj svijet koji je mnogo sadržajniji od kava s prijateljicama koje su je gušile bezveznim prièama ljubavne tematike.

Ona je ljubav zarobila u petstotinjak pjesama, srednje kvalitete, ona se umirila od pisanja ljubavi. Spalila je rukopise. Oni su je samo podsjeæali na manjak talenta. Lola nije roðena da bude zvijezda, Lola je samo recka velikih zavodnika kojima nikad nije pripadala, i koji ne mogu toèno definirati što im ta recka znaèi.

Loli ljubav nije donjela ništa zadovoljavajuæe, samo suze, samo pogrešnog muškarca koji je u svojim najboljim godinama poletio k drugim ptièicama.

A Lola?

Lola se snašla najbolje što je mogla, izlazila je noæu i pobjeðivala muški ego.To joj je moralo biti dovoljno, no ne zadugo,umorila se od ispraznih fraza i savršenih darova. S vremenom je povraæala od svih njih, pa se povukla, povukla se poput bisera na dno školjke.

Psihologica joj je rekla da ovaj svijet nije mjesto za nju, ako se planira i dalje skrivati, prvi æe je šetaè šutnuti nogom u more.
Lola je shvatila svoje mjesto. Lola od tada ne govori o sebi.
Ona samo piše duga pisma i šalje ih na nepoznate adrese.
Lola ponekad nije Lola, ona ostaje nepoznanica poput svih Lola ovoga svijeta, predosjeæa, da nije jedina. No to joj ne pomaže, Lola želi ono što nikad neæe izgovoriti, Lola se nada da æe je jednom netko išèupati iz njenog svijeta, nasilno. Lola je zapravo poput umiljate maèkice.

U krevetu traži misli, no dotièe samo prazninu, zabija se poput ptice u zid, krila su joj nježna i krhka. Lola se ponekad pretvara da je poput drugih žena, da voli kuhati, iæi u šoping i smijati se.
Lola voli biti tužna, tako je uvijek nedostupna drugima, ona se zapravo boji živjeti.Ona je kukavica, i zna to.
No to joj ne pomaže da otvori srce.
Srce joj se stislo.

Voli potajice pušiti cigarete, i rješavati glupe kvizove, tipa s koliko æete se godina udati, koliko æete imati djece, koje je poèetno slovo imena ljubavi vašeg života?!
Lola u tome pronalazi malu nadu, jer Lola odavno ne ide u crkvu.
Od kada ju je sveæenik uhvatio za koljeno.

Nada se potajice od same sebe, da æe se on ipak od nekud pojaviti, kao grom iz vedra neba zakucati na vrata, a istovremeno zna da neæe, da muškarci ne padaju poput zrelih plodova s drveæa.
Zato se oblaèi u crno, Lola tuguje godinama, za onim što se neæe dogoditi.
Vjeruje kako æe zauvijek biti zarobljena ovdje, s ovim što ima.
Ponekad ju to tako jako plaši, da rida cijele noæi.

Lola pred san razmišlja. Lola nije izrazito lijepa, ona nije lice s naslovnice, ali Lola nije ni ružna. Lola je obièna djevojka u dvadeset sedmoj godini života, i izgubila je nit. Više joj se ne zavodi kao što je to èinila dok se dokazivala samoj sebi, ona nije spremna biti neèija žena, niti majka. Lola pred tridesetu samo želi spavati u velikom krevetu, Lola je pustila da joj se san rasprši poput prašine nošene vjetrom. Lola se želi probuditi. Lola nema snage.

Na tri dana udaljenoj boli Lola se osjeæa mirno, sjeæate se djetinjstva, kad bi vam dali kaznu dok vam se prijatelji igraju na ulici,tik ispod prozora i kao da vrište jaèe no ikad,sjeæate se zar ne? U prvih par trenutaka kao da su vam proboli srce, a kasnije, kasnije se smijete, gledate televizor il zaspite umorni od plaèa. Ali zaspite,ljutnja nestane, kao da ju je netko pojeo, gladan organ u vašem tijelu, i pomalo vam je žao,jer je tajanstveno nestala i ne možete više imati nadureno lice pred roditeljima, ispoèetka pokušate malo glumiti, no to više nije to. Lola ne može dugo glumiti, jer ima samo sebe, jer ima samo svoj odraz u ogledalu. Nikog više. Momentalno ne. Lola samoj sebi uskraæuje, da bi samoj sebi mogla ponovno dati. Lola zaboravlja na svijet van njenih vratiju. Odavde treba poèeti sreðivati, pomišlja. Dakako da ima pravo, sve zapoèinje i sve završava na dnu Lolinog biæa.

Lola je ostavljena od svih svojih ljubavnika i prijatelja, na novom poèetku, novom kraju. Lola se mora nositi sa svim dnevnim borbama, poput svih nas, Lola ne zna svoj smjer, niti svoju konaènu odluku.Zna samo da se mora kretati. Kakav god smjer bio.


- unutarnji monolog u kretanju :



(oblaèim suknju, tešku šminku, izlazim na... dan je kreštav.cvili na vruæini betona.)

(promjena plana, oblaèim crne hlaèe, tešku šminku, izlazim na crveno, onako s nogu, samo da te ne vidim danas, opalila bih ti šamar, tebi, pa sebi.

(tekstualna maska.)

(mirna plovidba,srce pod ruènom,samo pjesme vraæaju prošlost.plazim jezik.oèekujem ulogu.mjesto na sceni.bez treme.ruž boje breskve.)

(godine,lutanja,kržljave ljubavi,konaèni smjerovi.)

(teatar mimoilaženja.)

(oduvijek sam drugaèija, hipersenzibilna, ma hipersve...ili vrištim ili šutim...meni treba,meni treba,meni treba apsolutni ljubavnik.)

(u kafiæu sam vladala sobom, kao što vlada žena koja zna da je izgubila sve što je željela izgubiti, onako u dnu sebe, i sad se eto kao bori s samom sobom, odricanje od svijeta za svijet unutar sebe.)


(u super konzumu sam prošla sve redove,od a do ž,da prošeæem cipele.)

(noæi u bijelom satenu na radiju,zavaljena u sjedalu,predajem se civilizaciji.)

(najradije bih prenoæila u busu,tako sam se ugodno smjestila,to je rijetko kad.tako se možes smjestiti kad nemaš kamo.kad si izgubio sve do èeg ti je stalo.)


(svlaèim se kao da nekog zavodim,a sama sam u sobi...)

(iz kreveta,u krevetu,na krevetu,sva razmišljanja,sva pitanja i debeli sloj zablude.)

(uputnica noæi izdana,oznake vremena i prostora udubljene poput biljega na nov papir što šuska pod prstima.uklizavam u san.)

Željela sam pobjeæi u rijeèi, u njih se prikriti, od èitavog svijeta, od zlih ljudi, od tvog pogleda. Slagati kule i svjetove u kojima æe biti drugaèije, ne nikako iskrivljena stvarnost, veæ druga stvarnost, ona u kojoj æu pronaæi odgovore koje nam kradu, ljudi naviknuti na poraze, na konstantan niz poraza, svakodnevnih. Nisam se odluèila predati, ta opcija je nemoguæa, unatoè tome što mi dobace onaj pogled, unatoè tome što je opasno hodati rubom, no samo oni koji se uspinju na najviše visine, upoznaju pravu težinu pada. Pad omoguæava let, a let pad.

proèitano.

zašto smo?

jednom je dijete znalo tajnu.
ti si se nasmijao.
ja sam ti rekla, nisam još spremna.
rekao si, mogli bismo.
poželjela sam.
uistinu jesam.
nismo mogli.
trajali smo par minuta.
oèigledno se urušio svijet.
maštali smo, jedno bez drugog.
nismo bili.
sjedinjeni.

S njim je povezana zgasito žuta boja. Imam poriv lutati gradom. Prisjeæati se.
Spremati sve u odreðene ladice. Napustiti kuæu koja je pretijesna. Širiti trgove, ulice, graditi ondje gdje sam stala, dok sam pustila zabludi da me zaokupi.
Greben žudnje se nalaktio na papir i mami rijeè koja æe biti jaèa od njega, da ga savlada, da zaskoèi, da pretvori ovu bol, u toplinu nalik krvi koja se slijeva niz kožu. Da otpusti ovaj nemir, da zaplovi, da sve pretvori u to što mu je najbliže, ono što æe nadjaèati ovu krajnost.

Kad sam u nedjelju naveèer poèela bojati svoj stari ruksak iz srednje škole temperama, znala sam da æe se dogoditi, kao što sam nekad predviðala naš susret time što me uvijek prije njega hvatala inspiracija, pa sam slikala, kreirala, ili pisala, kad sam se instinktivno te veèeri vratila tome, znala sam da je ponovno odluèujuæi trenutak predamnom. Možda sam slutila kako sam se ponovno izgubila, svakih par godina vratim se njemu, pa ponovno nestanem, samu sebe izbezumljujem, sreæom što on tome ne pripada, mojim odlukama, mojoj naglosti.On samo postoji u svom svijetu, sa svojim životom, kojeg živi, a ja samo svratim, kao u omiljenu kavanu, da poprièam, da se…
Nitko od nas dvoje ne zna što ja zapravo želim, no on je osloboðen i pitanja i odgovora, ja sam ta koju to proganja, i svaki put kao da me pribije uza zid i uhvati za vrat, poène me grèevito tresti. Tada zamijenim sve što postoji oko mene, od glazbe, odjeæe, rasporeda stvari, da bih izbrisala smjer koji me vodi k njemu, a onda se sve smiri, utihne, sve do jednog sluèajnog susreta koji je…kad ga gubim, tad ga volim, kad je ovdje, blizu, ne znam što bih s nama. Tolika paleta emocija, koje se razlijevaju, nikada se ne osuše, uvijek proždiru, utapaju u sebe.
Noæas sam ga uvela u san. Brišem se. Ponovno nestajem. Tražim novi impuls.

nešto dijeljenja, samo malo vremena, jako malo vremena, ono što se ne može nazvati naše vrijeme, par šetnji, noæno upoznavanje.
sluèajni susret danju.
skrivam se od tvojih oèiju.
zašto ti nisam rekla da moraš dati svoje da, mojem ne.
kolièina ove tuge proporcionalna je tvojoj sreæi.
smijem se, histerièno i zavodnièki.
moj tajni plan je, po stoti put skupiti svoje suze i rasporediti ih za sve svoje ljubavnièke pokušaje.
toliki su me htjeli, a ja samo tebe.
mraèno moje nježno, tvoje je.
sve ostalo je usput, s nogu, krièavo i plaho.
nemoj nikad ostati tu, u blizini, neæu to podnijeti.
moja noæ je tvoje spavanje, tvoj dan moje izbivanje.
krug koji se nikad neæe zatvoriti.
pokušat æu ti dati prostora.
tamo budi èiji god želiš, moje su samo tvoje oèi, iako ih nikad nisam
zavela onako, kako to èinim muškarcima za jednu ispunjenu rupu.
ni zakrpe nisu vjeène.
ti bi ih nadmašio sve.
znam da me to plaši.
sretna sam jer neæeš biti kraj mene,kao muškarac ženi.
rekao si jednom davno, ti mi nudiš bol.
nisam navikla da me netko poznaje.
ti si taj.

juèerašnje buðenje me strovalilo liticom, tamo negdje gdje sam pala, gdje sam se uhvatila za samu sebe, ostao je trag,
bezsuzni trag na dlanovima,
sve sam jaèe i jaèe stiskala rukohvate,
kao da æe me oni odrediti za novu funkciju,
ovaj si me put pretekao, nisam ti trebala reæi,
još uvijek sam sama, jer ne znam toèno što mi je èiniti,
nisam još stigla zasjesti na kauè jeftine psihologije,
tamo bi mogao pronaæi moju tajnu, kojom sam te sve ovo vrijeme voljela,
ma znaš,nikad nisam imala hrabrosti zaèepiti ljudima usta s tvojom rukom,
a sad se èuje tuði smijeh...

za neke buduæe susrete, u boji tvojih smeðih oèiju otkidam slojeve taštine,
rastem u kraju svih naših prošlih ljeta,
otvaram se prema novoj boli, jer znam ti si uvijek htio tako mnogo toga za nas, no sve što bi se našlo pred nama, gazilo je tvoj svijet, koji je ostajao kad sam odlazila,kad sam skupila sve svoje grijehe.
neizdrživo te trebam, ali lanac je prekratak, zaustavlja...

noæ francuskih fillmova na tuškancu. važem moguænosti.
za i protiv, uvijek pobijedi neko za.
cijelu noæ ostati u kinu, gledati, upijati, a onda jutrom se vratiti i zaboraviti sve što guši.
igra ima kraj.
igra ima moguænosti.
tebe nema, nekad si se smijao mojim iznenadnim krajnostima.
ne znam hoæe li biti istog biranja, ljubav je zaspala u lunaparku, negdje u kabini iz koje sam vrištala, dolje, dolje?!!!
opcija samoæe nije samo opcija, ona je nametnuta roðenjem.

Umag je grad moje duše,tamo planiram živjeti.
Zagreb je grad mog djetinjstva i mojih korijena, tu stvaram svoju povijest.
Ostali gradovi i mjesta su samo trenutaèni hir.

Nakon povratka ispeglane žudnje ostavljam na vrhu prilaza tvojih ruku.
Uzmièem od sebe, od skrivenih èežnji iskazanih u par èaša žestokog piæa, tu smo se raspleli, na konopu istodobnog straha.
Kad mi pokušaš govoriti bježim, letim moru, novim sigurnostima, u mojoj nepokorenosti.
Godine mi se crtaju na dlanovima, i tjeraju k još luðim odlukama, sve da bih si dokazala tko je u ovoj mojoj prièi poèetak, a tko kraj.
Žene vole definirati, dokrajèiti sebe, pa ispoèetka u svijet.
Moja djetinjasta strana se skiže s svakom kapi vode u mojoj kosi, govorimo vjetru kako æemo poæi s njim, a uvijek nas nešto zakoèi.
Jugo na otoku tjera na povratak kuæi, sukobu sa svojim moguænostima.
Ne bojim se, sad znam da je ono što je uvijek tu jedino suvišno u mom životu.
Mene vode potrebe, žao mi je što smo se sreli tamo gdje nije dopušteno sve ono što bih ti željela dati.
Režem te u sebe, tu smijem, tu je nevdljivo...( drugima )
Izdah dana.