Danielaland : Svevremenski let

Lola noæu ne može spavati, pa prati snove, vješa ih po sobi poput šarenih ukrasa, izbacila je sve slike, fotografije njene prošlosti s ljudima koji su je lažno voljeli i izadali, iako je ona izdala njih, ona se plaši te izdaje koju je poèinila, jer je oduvijek voljela biti sama. Njeni su je zidovi najbolje razumijeli, nudili joj svijet koji je mnogo sadržajniji od kava s prijateljicama koje su je gušile bezveznim prièama ljubavne tematike.

Ona je ljubav zarobila u petstotinjak pjesama, srednje kvalitete, ona se umirila od pisanja ljubavi. Spalila je rukopise. Oni su je samo podsjeæali na manjak talenta. Lola nije roðena da bude zvijezda, Lola je samo recka velikih zavodnika kojima nikad nije pripadala, i koji ne mogu toèno definirati što im ta recka znaèi.

Loli ljubav nije donjela ništa zadovoljavajuæe, samo suze, samo pogrešnog muškarca koji je u svojim najboljim godinama poletio k drugim ptièicama.

A Lola?

Lola se snašla najbolje što je mogla, izlazila je noæu i pobjeðivala muški ego.To joj je moralo biti dovoljno, no ne zadugo,umorila se od ispraznih fraza i savršenih darova. S vremenom je povraæala od svih njih, pa se povukla, povukla se poput bisera na dno školjke.

Psihologica joj je rekla da ovaj svijet nije mjesto za nju, ako se planira i dalje skrivati, prvi æe je šetaè šutnuti nogom u more.
Lola je shvatila svoje mjesto. Lola od tada ne govori o sebi.
Ona samo piše duga pisma i šalje ih na nepoznate adrese.
Lola ponekad nije Lola, ona ostaje nepoznanica poput svih Lola ovoga svijeta, predosjeæa, da nije jedina. No to joj ne pomaže, Lola želi ono što nikad neæe izgovoriti, Lola se nada da æe je jednom netko išèupati iz njenog svijeta, nasilno. Lola je zapravo poput umiljate maèkice.