Danielaland : Svevremenski let

Kad sam u nedjelju naveèer poèela bojati svoj stari ruksak iz srednje škole temperama, znala sam da æe se dogoditi, kao što sam nekad predviðala naš susret time što me uvijek prije njega hvatala inspiracija, pa sam slikala, kreirala, ili pisala, kad sam se instinktivno te veèeri vratila tome, znala sam da je ponovno odluèujuæi trenutak predamnom. Možda sam slutila kako sam se ponovno izgubila, svakih par godina vratim se njemu, pa ponovno nestanem, samu sebe izbezumljujem, sreæom što on tome ne pripada, mojim odlukama, mojoj naglosti.On samo postoji u svom svijetu, sa svojim životom, kojeg živi, a ja samo svratim, kao u omiljenu kavanu, da poprièam, da se…
Nitko od nas dvoje ne zna što ja zapravo želim, no on je osloboðen i pitanja i odgovora, ja sam ta koju to proganja, i svaki put kao da me pribije uza zid i uhvati za vrat, poène me grèevito tresti. Tada zamijenim sve što postoji oko mene, od glazbe, odjeæe, rasporeda stvari, da bih izbrisala smjer koji me vodi k njemu, a onda se sve smiri, utihne, sve do jednog sluèajnog susreta koji je…kad ga gubim, tad ga volim, kad je ovdje, blizu, ne znam što bih s nama. Tolika paleta emocija, koje se razlijevaju, nikada se ne osuše, uvijek proždiru, utapaju u sebe.
Noæas sam ga uvela u san. Brišem se. Ponovno nestajem. Tražim novi impuls.