ponedjeljak, 27.04.2009.

Kolaži






dvadeset sedmog dana u mjesecu obično zastanem, onako ženski okrenem se na drugu stranu kreveta, pa malo žmirim, pa malo gledam, pa tražim rukama, a tamo gdje se skrivao meni sasvim nepojmljiv svijet, nema ništa osim šarenih slika, koje donosi um
sjećanje
sedam godina nakon
pa se zaskočim s drugom namjernom misli, primoravam se ne dopustiti si još jedan šut, još jedno dozivanje sreće koja nije mogla potrajati
ne onoliko koliko smo željeli
dan se narugao,
nije donio nit kišu, nit išta što bi me opustilo, ispunilo, dalo mi malo snage, kako bih...
kako bih mogla voljeti ponovno, neko drugo lice, i njegove prste, dugačke prste, sasvim drugačije od tvojih
udišem se, krećem novim kolažima




23:44 Komentari (27)

<< Arhiva >>