|
Čekanje
Smežurana noć maše iz mog sjećanja,
tu je, još je tu, pred mojim umornim kapcima koji su upravo odslušali svoju jutarnju poeziju, oni bi spavali.
Um drhti.
Jutarnji gutljaj whiskija iz očeve riznice.
Gorko je,mrštim se.
Sve te noćne faze kroz koje prolazim produljuju moje strpljenje.
Pjesme spavaju zimski san.
Ništa se ne odvija.
Bez novih pjesama svijet ne postoji.
Malo se onako mrzimo. On mene i ja njega.
Shvaćamo da nema druge opcije.
Jedno od nas dvoje mora patiti, nadoknaditi suze.
Bez njih će zemlja ostati suha i neplodna.
Okrećem se na drugu stranu svemira, kao da pokazujem figu, a samo tražim početak, jedan u nizu.
Jedan snažan početak, jedan budući zaborav od crnila.
Dok pišem boja sam. Dok čekam brišem se.
Ogrizak
Tekuće smeđe bliješti u jutarnjoj šalici,još mlačno nebo smiješi se kroz okno boravka,tamo se ponašam drugačije,navlačim hlače do ruba izdržljivosti i ponašam se poput djevojke koja šuti svoje snove.
Tako je lakše izbjegavati tuđe poglede.
Otac je budan,servirana mu je kava, smije se, smijemo se oboje.
Još nisi spavala, odgovara na vlastito postavljeno pitanje...pitanje je odgovor u tom našem slučaju.
Kažem hitro zmijskog jezika, ne još,skoro ću.
To skoro znači ne prije no što ti otiđeš na posao.
Čekat ćemo oboje točno vrijeme.
U šest će sati na hr 3, ionako jutro započeti s šest minuta poezije Franje Nagulova.
Čekam da se nahranim.
Od poezije neću biti debela i salata djevojka.
Komad tvoje ljubavi
Oproštajno jutro s komadima magle bačenim iza brda, otvaram balkonska vrata, nježni miris jorgovana dodiruje nosnice,nikad nisam bila jedna od onih žena kojima se kupuje cvijeće, uvijek mi se pokušalo dati komad zablude, kao najljepši poklon, koji dio mene zaslužuje ljubav, postoji li, o tom raspravljamo dok promatramo zaskok noći, mokri beton, i još vlažniju zemlju, kao da me upija ta zemlja, kao da me uvlači u sebe, bježim nošena pozivom uma, sklanjam se s puta drugim ljudima nepoznatih glasova, sklanjam se na sam kraj jutarnje poezije koju je donio radio.
Šutim, odlažem prste na stol.
I onda se opet vratim na bijela polja gdje će uskoro izniknuti malena crna slova, polodovi mog ega, jer za mene neće biti ljubavnih nektara, ljubavnika,niti ljubavnica, na mene su zaboravili.
Zaboravili da su me zaboravili, išarali me poput dječjih prstiju,izrezali poput zanimljivog kolaža,sortirali me poput plastičnih boca.
Plazim jezik, jutro je, kaos je izmijenio smisao. Borim se s svojim postojanjem. Noć se još na trenutak ruga, oprašta se od mene, stišće mi obraze, ljuti se, želi ostati kraj mene, a i meni, i meni se ne odvaja od nje, kad bolje promislim, i ja bih radije negdje utonula. Propala u prazno. Prelila se u jezero. Stopila se u boje.
Uzalud, sivo je zavladalo svojim naglim pokretima, sad se borim s vjerom da sam ti nekad sigurno nedostajala, onda kad si prestao vjerovati samom sebi.
Tu se stisao komad tvoje ljubavi.
Uvjeravam se. Lažem si. Griješim o sebe.
Odlučnim koracima koračam prema postelji.
Pozorište usred boravka
Mamine prijateljice ne shvaćaju moju naglost, pa se obično pretvaram da je sve u savršenom redu,snizujem ton,povisilice izbacujem iz pjesama,kao da želim reći, a sada ćemo po vašem ukusu.
Kad to činim igram se.Nije navika.Naviku koristim samo kad glancam čaše iz perilice suđa i kod ribanja pločica.
Umiruje me.
Pjesnikinje također kuhaju ručak,imaju probleme s mrljama na odjeći i zasigurno čine sve ove obične stvari koje čine i obične žene,koje bi potajno rado bile u mojoj ulozi, a na sav glas se pretvaraju da nemaju pojma o čem ja pričam, rado se svi zajedno pretvaramo da sam ja velika dvorska luda, možda i razmažena djevojka s najotkačenijim cipelama,i uvrnutim smislom za humor.
Ono što rado činim,otvaram pozorište radi gostiju.
Opipavanje
Jutro poput pamučne majice,ugodno obgrljeno tijelo,
grizem usne, iza svih napisanih pjesama ostajem sposobna jedino samu sebe tješiti.
Iza riječi u letu,ostaje velika crna rupa, u kojoj su natisnuti ostaci bez imena.
U toj tami nitko se ne može usuditi prepoznati se.
Svi su isti, svi važe, svi imaju jednake izglede ne odati se samima sebi.
Očne partiture izdaju tu tamu, donose izmišljeno neonsko sunce, da osvjetli novi put.
Žile se trzaju poput žica na gitari, a ne vjerujem sebi, ni na trenutak si ne vjerujem.
Ludost se mjeri brojem udaha, ne predaje vlastitu smrt.
|