|
Prozor je čvrsto zatvoren, rolete spuštene do kraja svijeta,ni jedna noć ne prodire ispod bijelih oznaka vremena,plastificirano vrijeme koje treba s vremena na vrijeme oprati od kiselih kiša.
Točka se povlači s kraja rečenice,kao da joj želi dati prostora za sav njen manevar,za pokušaj rasta.
S njom se uvlačim i sama u neku novu budućnost,prepuštam se sebi,prstima koji manevriraju klavijaturama tipkovnice.
Veronika je odlučila umrijeti, kao da me upozorila kroz svoje slabosti,gdje ja to momentalno stojim.
Nikad nisam voljena uvlačenje drugih autora u vlastita tekstualna dostignuća,s drugim autorima lebdim na površini,samo se u sebi mogu gubiti prema smjeru.
Smjer koji me rasuo po ovoj bijeloj površini.
Ispočetka krećem.
Da se predstavim, ovo ovdje sam dijelomice ja.
Puls je ubrzan, srce poskakuje,ne znam kako je vani,da li pada kiša, da li se sunce iznenada pojavilo, učinilo neki nagli preokret u našim očekivanjima i vjeri, i zaiskrilo blizu četiri sata iza ponoći.
Samo se nadam, da prepoznajem što je iza ova moja četiri zida. I tamo se može disati, to je sigurno.
Joe Dassin, šansonjerski pristup mojim emocijama, noćas pleše moja nježnija strana.
Dva, tri koraka naprijed, pa ulijevo, to je otprilike to, gležanj nas ometa u izvedbi, užasno boli na kretanje.Ponovno odlučujemo gibati gornjim dijelom tijela,sjedeći u crnom stolcu.
Nitko nije rekao da se tekst mora odraziti i iskočiti iz svojih mogućnosti.
Njemu je ionako najljepše samo postojati,nezavisno od bilo kojeg drugog teksta, zato on tako često čuči na dnu mene, i nagovara me, hajde daj mi šansu, daj nam šansu, moramo pokušati.
San.
Zgasito žuta predstava noćas nema partnera kojeg bi mogla ogrnuti svojim iluzijama.
Imena se znaju,godine,izgled,udasi,izdasi,ostatak ovog mog vremena ne donosi novu osobu,
pretjerani nedostatak realnih očekivanja.
Sama sam.
Govorim ne, jednoj iznenadnoj osobi skrivenoj u chatu, samo jedno ne, na pitanje da li smeta.
Ali lik u chat prozoru šuti,nakon što je kliknuo na mene u nekom svom iščekivanju noćnih igrarija,
i sada ne zna što bi, kuda, da li da...nadovezujem se,nemaš pitanje?
Svoj33 nestaje jednim mojim klikom, poslužio mi je samo kao tekstualna nadopuna.
A već je drugi tu bitiposeban, velika izražajnost u riječima, a...smijem se, još jedan od naglo ukinutih mogućih pijuna.Teksutalnih pijuna.
Noćas sam odlučila dočekati jutro, ne onako kako to obično činim,noćas želim dati sve, iscrpiti svoju zadnju snagu,uzdići se iznad sebe,vidjeti i navuči svoje noge preko svoje glave.
Izokrenuti redoslijed.
Noćas sam pronašlana dnu ormara, 7 nerazvijenih filmova, koje sam snimila, ne sjećajući se sadašnjosti, tako sad gledam u tu prošlu sadašnjost koju ne mogu imenovati.
Blagi osjećaj nervoze.
Sto šezdeset osam mogućih fotografija. Sto šezdeset osam trenutaka koje sam ukrala svojoj prošlosti, kako bi ih mogla u budućnosti vidjeti poput divljih životinja u kavezu.
Daniela se najradije igra sa svojim nježnostima. Gradi ih poput pješčanih kula.
Mirujem pri pogledu na razaranje.
Samoinicijativa trenutka,sve mi pada na pamet, sve me mami van mojih čahura, pa odlučim sad ću sigurno krenuti, idem, koračam, a onda me nešto omete, nešto me udari po sredini čela i padam.
Ponosno podižem pogled, ustajem lagano.
Ponedjeljak.
|