Danielaland : Svevremenski let

Iz istog tanjura jedemo
prstima što postaju noževi vilice i žlice
danima uklješteni našim kosama
plovimo negdje daleko u nama
što je to što tako ludo udara ispod trbuha
govorimo na istom jeziku
simbole vješamo na naše božiæno drvce
sada znam dok te nosim ispod noktiju
orgazmièki pupak
kao da nas veže
hodajuæim gradom mi se
milujemo
i na mjestu se punimo
sipamo jednim jedinim pokretom
kupujem ti èarape i šal
ti meni gaæice i potkušulje
nas smo dvoje jedni od onih ljudi
što poèinju od temelja zgrade
grade strpljivo
stepenicu po stepenicu
ne izmièe ti ni moj strah od tunela
dobro je dok me držiš za ruku
još je malo u meni ostalo tuge
ti je zalijevaš pažljivo
i brišeš prašinu
govoriš koliko sam ti dragocjena
i ne bojiš se mene
a ja te na glas pitam
a zašto se ti
ti ne bojiš mene
smiješiš se ozbiljno
i ljubiš me u zapešæe
u koje ja tebe ljubim
kada pomislim kako ovo mora imati kraj
ti nas oboje zaljuljaš u uvjerenju
uz mene ti se ništa ružno neæe ( ... )
a onda se vraæamo kuæi
ljubiš mi ruke u svojim džepovima dlanovima
pomalo sam umorna od tebe tako velikog i snažnog
punog nadanja
uvuèem se u sjedalo autobusa
ti me grliš i privlaèiš glavu na svoje rame
u meni se dvije suze kotrljaju
rastu poput snježnih kugli
i pale se od hladnoæe
do užarenja samog
tu smo tu smo
se zaèeli