ponedjeljak, 17.11.2008.

Plovidba





U otisnutom brodu još jednom na koji sam stigla
stišću se starice u tek probuđenoj zori
jedna do druge naslonjene kuće sazdane od kostiju i živaca
na licima utisnuto vrijeme
sjedim nasuprot njih
i kidam komad po komad sebe
i blagujem ih s šalicom gorke kave
ne smeta mi što me drži oko struka
i kosu mi miluje
toplo je biti pored njega
sačuvana poput vaze
iz neke dinastije
no i dalje se osvrćem van njega i sebe
tražim nam prečicu
starice s crnim maramama nas promatraju
a vide samo mene i moje očne jabučice
kao da se razumijemo
mi žene koje smo uvijek nekog čekale
a dočekale uvijek točno i samo svoje brige
čvrsto mu stežem ruku
na uho mi šapuće da je on samo val
i kako ću ga skoro morati pustiti da ide dalje
a ja sam se s tim susrela još prije susreta s sobom
mislim
ali mu ne govorim
ne govorim više nikome
ne zapravo
i nastavljam svoju plovidbu
nad prozorskim oknom
nebo se budi
s kišom je odjenuto
ne pitam ga
ni starice
ni izglede
jer u sebi predosjećam
kuda uistinu plovi ovaj brod
i mi
i mi
i mi u njemu
14:17 Komentari (48)

<< Arhiva >>