Danielaland : Svevremenski let

Gledam te, vas, njega...tebe!
Da Vam se predstavim :
Daniela, Lo, Chantal, Coco, Placidia, Uranova pikula, Uranova lutka!
Moji paralelni svemiri, uvijek u sferi likova, uvijek u potrazi za istinom, magija, prostranstvo, uvlaèenje u sebe, prozor u sebe, ogledalo van sebe.
Misterija je razotkrivena, paralelna soba je tu negdje,tako blizu, ali do nje treba stiæi. Kad se ne znaju sve rijeèi, kad fali dio slagalice, kad je mozaik tek u zaèetku, tu sam najhrabrija, jer treba sumanuto tragati, davati se, raðati, rezati, šibati, treba se predati, sebi.
To je ja u meni, ono ja koje žudi biti viðeno danju.

Gledam te
u tebe uranjam
s tobom se razilazim
u ljubavi
u oèekivanjima
u tebi se rastvaram
pa se uvlaèim u sebe
na tvojoj se rijeèi gledam
i zaboravljam da sam te željela
lako je nestajati u ponoru tvoje dvije tamne kugle

Nebo boje indiga, kroz moje korake prolazi lišæe, šuštimo, ja njemu, on u meni,
ne gledam iza sebe, gotovo je, trenuci su se otkinuli od mene, dok sam èekala njegovu ruku, zaiskrilo je dublje u meni, morala sam pobjeæi.
S trajekta u jesen more se mršti, kao da ne želi odati tajne, za par sati srest æemo se ogoljeni, lice koje gledam u noæi, lice je mora, dotièem ledenu vodu u kojoj prepoznajem svoj odraz. Prva sam se otuðila od ljudi i stvari, zato sada ove rane, zato je sada srce u luðaèkoj košulji. Snaga me razara.
Kida dio po dio, u pravom trenutku postati vlastita toèka kretanja, jedino, jedino što mi preostaje, ne zavaravati se više, da imam, da mogu, pružiti.
Dati. Njemu je to sigurno neshvatljivo. Moje rijeèi nisu dovoljno opipljive, razumljive, podreðene zakonima svakodnevnog razmišljanja.
Grizem se iznutra, komad, po komad,tijelo je veliki kolaè, koji æe se na kraju osušiti od vlastitog postojanja. Ispunit æe svoju svrhu, napojit æe zemlju.
Živjela trulež, nama nema spasa.
Èekam,odbrojavam,unutrašnji glas me tjera, goni, ništa na ovom svijetu ne pripada meni, niti ja ièemu, niti ikomu, ovo što je u meni, samo se svemir kroz moju dušu slika, njegova sam kreacija.


Lijepa sam si, napokon se gledam i govorim si da sam dostojna svega, ponajviše poezije, moje ljubavnice s kojom sam zaruèena. Ona me gleda i smije se, smije se dok pišem, dok se tražim, dok se gubim, zna, ona zna gdje æu završiti, gdje æu staviti zadnju toèku, iza koje nema opravdanja, iza koje nema povlaèenja, ona zna kada æu biti spremna iæi do dna.

I sada moj novi put na koji se spremam ne donosi ništa novo za tebe, tebi sam uvijek nedohvatna, i tvoja se ruka nikad nije ni usudila poseæi za mnom.
Ionako, a što bi ti sa ženom poput mene, igrao se kao s lutkom, isprevrtao moje tijelo, ispunio moje vulkane svojom lavom, a onda, što onda kad se zasitiš mojih uzdaha, moga trenja, moje žive igre, ispod mene neæeš pronaæi sebe?!
Promatram te, boli me što ti ne mogu dati sebe, boli me jer te ljubim kao što nikada nisam ljubila kroz stoljeæa, i znam da se u tebi krije izvor s kojeg bih mogla piti potpunija, ali moje se srce još uvijek zadržava u mom pluænom krilu, i podvojena sam, puna žudnje i odbojnosti, što me baca na koljena pred vlastitim sudom. U ovoj sam se igri zapetljala u sebe samu, i sad se koprcam bez kretnji, tupo sjedeæi u sredini dna sebe, i gledam, gledam svijet van sebe, moje je tijelo tako krhko, zašto to ne vidiš ?
Zašto mi nikad ne kažeš, ostani?!

Kako ga taknuti bez da on to zna?!
Trebam te u ovom trenutku, a ti si na toj granici u koju ni sam ne vjeruješ,èemu smo se uopæe sreli?!
Zašto si me zapekao tako duboko kao ožiljak, a ni sam ga nisi mogao shvatiti. Još uvijek se borim, sa tobom, sa nama koji nismo postojali, iako sam se dugo zavaravala da æe to jednom biti stvarno, da æeš me voljeti, nakon nekih se rijeèi ne možemo osvrnuti, okrenuti, vratiti, ta me bespomoænost ubija svaki put ispoèetka, kad pomislim na tebe.
A u tebe uranjam kad se tražim u drugim nježnim ljubavnicima, koji mi daruju nove svjetove, kako su samo obzirni i puni shvaæanja, dok im govorim da se od mene i ne može oèekivati ništa, kao da razumiju, ali zapravo se pitaju što je nju to tako osakatilo, èemu ovo biæe, ako je tako prazno poput plastiène lutke iz izloga. Prazna sam u trenutku svoje najplimnije dubine, kad privlaèim k sebi, u sebe drugu energiju, i kada otimam sve što mi nikada ne pripada, a dajem, što dovraga dajem osim par trenutaka izdaha.
Strast se ne mjeri visinom i godinama, samo trenucima koje želim potisnuti, nisam ih imala pravo odigrati bez tebe, ali tebe imam i nemam, i to bih prokletstvo trebala ispljunuti,ali ne mogu...
Ne mogu te još odrediti za sebe, za svoje poimanje, shvaæanje.
Polagano se isprevræem, sve su police u meni tako krcate, i teške su, padaju iz mene, i usput sipaju, a netko gazi, netko svojim nogama gazi po nama...

Mirna sam, ionako æu otiæi za par sati, sutra.
Na odreðeno/neodreðeno vrijeme.
Novi ciklus koji æu zgrabiti za srž i ispiti ga poput otrova.
Smijeh æe prièekati nove traènice.
On to naprosto mora, ne pitam ga za želje.
Na radiju se slijeva pjesma, u magli se uzdižu rijeèi
( i tebe ljubim po navici dijete kao kad palim cigarete-ete-te-e).
Režem svoju naviku vjeènog analiziranja,koja laž, on me ne ljubi, on me ne ljubi, on nije prisutan, gubim njegov miris u nosnicama, kao da je bitno.
I èekam, èekam nove mirise da me dotaknu.
Punije.
More, èekam more, crno more, ledeno more, buru.
I gutanje.
OOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOO
Nije ovo oproštaj, nije ovo nešto tragièno, iritirajuæe i patetièno, samo govorim o putovanju, na otok, gdje se tame privuku ranije i dublje u šetaèe kraj obale, Brel æe odigrati važnu ulogu u mojim ušima.
A vi æete ionako pisati pjesme, raðati nove svjetove, kao i ja, samo na drugom kraju svog postojanja, neko vrijeme.
( kad se vratim moæi æu vas sumanuto èitati )


Adieu!