Danielaland : Svevremenski let

Tako si mi blizu
ali nisi stvaran
( što si ostao od svega )
tražim te sa svoje lijeve strane
one iz koje ispadaju žute
pomalo mrvljive slike
podsjeæaš me na glad
na strah
na nepoznati prostor u kojem sam zatvorena sama
(ispod lubanje je sasvim tijesno)
i na onaj podrum u koji su me odveli dok sam bila dijete
slomljenih kostiju
(da ne pregrizem svoju krv )
i ne izjedem svoje lice
nisam patila
(jer kako bi se ego mogao toliko prevariti)
hrabrost me izdržala
ili ja nju kao da je bitno
nisam plakala
valjda zato danas plaèem triput mjeseèno
jednom u jastuk
drugi put u svoja vlastita koljena
treæi put i nema mokrih suza
samo par komada soli
suvenira iz oèiju
osjeæaš me
to mi govoriš
kao da sam i ja sastavni dio neke obiène èinjenice
svijet se pomièe kao što se nikad prije nije
jer ga nisam vidjela takvim oèima
nitko mi više ne skriva da sam i ja jedno ime i broj
radije bih bila pepeo ili zemlja
nešto hranjihvo i vrijedno
ovaj èovjek koji jesam
ova žena u koju se pretvaram
još uvijek se navikavam na oblik
na boju svojih oèiju
na prste s kojima mogu lomiti
o kako se samo plašim dodirivati
što æu s ovim svojim kostima graditi
sada kada propadaš kroz moje prste