|

*albatrosi sjajno lete, a na kopnu su strašno trapavi
Nagniječenih riječi stisnuto hodam u sebe
odjevena
poput glinene figure oblikujem svoje bedro
prsti se guraju u korijenje zemlje
sunce vrišti prema zapadu
na pločnicima se čuju
konjanici kraj prodavača novina
jedan list se kotrlja
pobjegli su iz slikovnice
likovi
dok spava zagreb grad u nedjeljno popodne
dječaci
djevojčice
upregli su oči i hodaju zamnom
prema oltaru mašte
kroz ogledalo očiju gledam
svijet pleše krošnje drveća šire ruke
podižu nas u nebeske balone
na zračnom svjetioniku bradati starac
zapisuje na ovcama što skakuću
naša imena
dok zapljuskuju oblaci o hridi neba
mi se gubimo kao odrasli
u dijete u sebi klizimo
i kroz ponor želudca
hodamo unatraške
sebe vukući za rep
ponovno nam rastu gljive umjesto glava
preveliki udovi i presitni trbusi
hlapljivo trgamo komad mjeseca
što ziba nas prema noćnom krilu
gdje snivat ćemo opet
zalijepljeni za *albatrose
|