Danielaland : Svevremenski let

Te sam jeseni voljela nestajati, jedino što me vuklo naprijed bila je želja za novim svijetom koji sam mogla proputovati, ono što je bilo dodatno bitno, bilo je je upravo to da me nitko ne poznaje, nitko mi ne zna ime, niti ono što ja jesam, to me na èudan naèin tješilo, dalo mi je dodatnu dozu slobode koja mi je bila važna.

Bio je to bijeg, bijeg od svega što me muèilo, od violine zapravo, a onda i od klavira, od pretjerane nužnosti za vježbanjem i usavršavanjem neèega što me više nije zadovoljavalo, ili ne u onoj mjeri koja bi me èinila sretnom, velika nada, nada koja je bila ispisana samo u velikoj knjizi možda.

Te sam jeseni nauèila koristiti svoje možda u svim moguæim situacijama, znala sam da je to možda pravo na moj izbor, možda da, možda ne, u svakom sluèaju, mogla sam i postala sam neodluèna, i pritom nisam nikoga dovela u zabludu, moje je možda bilo èvršæe od bilo kojeg da ili ne, jer èak i da ponekad sklizne, isto kao i ne, ali možda, možda nikada, ni u kom sluèaju nije moglo skliznuti, jer je ono samo bilo upravo to sklizanje, to me napokon zabavljalo.

Doduše nije me jedino to zabavljalo, zabavljala me èinjenica da ne znam kuda idem, nisam imala nikakvih planova, iako su mi èesto znali davati do znanja da je ne planiranje loša navika, meni je to bilo pomalo smiješno, mene su ionako više radovale stvari koje su došle spontano, pa tako i svi izbori koje sam u koraku morala donijeti, to su bile odluke koje su bile životno važne, no ja sam ih uèinila laganim poput perca, na kraju krajeva vjerovala sam, sve što èovjek uèini, ima svoje zato, samo što ga momentalno i ne moramo vidjeti, to je bilo olakšanje, poput povjetarca u sparan ljetni dan.

Moj je povjetarac nosio tiho i nježno moje misli, moje buduæe snove, o da, itekako sam ja sanjala, to je ono što me èinilo življom te jeseni, to i pomisao da æe mi svijet dati svoju ruku. I doista je, svijet se igrao sa mnom kao poslušan djeèak željan znanja, a mene je zabavljala èinjenica, da tako veliki Gospodin Svijet, isto tako može poèivati na mom malom dlanu, baš na mom.

Jedne sam veèeri stigla u novi grad, nije to bio neki razvikani buèni grad, dapaèe rekla bih da je to bio najmirniji grad na svijetu, malen, a dovoljno velik da se u njemu mogu izgubiti, onako potonuti, kao što mala djeca tonu u svoj veliki mekani krevet, doista sam voljela osjetiti tu mekoæu grada na svojim leðima, milovao me kao uspavanka prije sna, uspavanka koju je bezbrižno odnijelo neko prošlo vrijeme, u nepovrat? Ne to sigurno ne, moja je uspavanka samo zamijenila pozornicu, ona još uvijek uspavljuje onu malenu djevojèicu koja eto i u ovom trenutku živi u meni, i koja svojim rukama grli novu adresu na kojoj protežem svoje ruke, onako lijeno poput maèke, graciozne životinjske vrste, uvijek željne nježnih dodira i èeškanja, doista ponekad sam se i sama osjeæala poput žene maèke, divlja, nestalna, no ipak umiljata.

Noæ je nošena vjetrom ušla u moju kosu, poigrala sam se s njom onako kao što to obièno èinim, dopustila sam joj da me zanese, i sama ne znajuæ da li ona meni daje moæ ili ja njoj, to je ionako bilo totalno nebitno, jedino u èemu sam željela sudjelovati bio je novi san, san zbog kojeg srce ludo udara i zbog koje ljudsko biæe postoji, da nema sna, ljudsko bi srce utonulo u samo sebe i prestalo bi osjeæati, ono bi išèezlo poput ugrožene vrste. Sreæom moje je srce još uvijek znalo slušati snove, ta spoznaja me uèinila važnom, da bila sam važna sama sebi, u tom mi je trenutku nedostajala violina, onako spremljena bila je mnogo kilometara udaljena od mene, no ostala je u prstima kojima sam dodirivala novi krajolik.

Noæ je veæ bila dobrano zasukala rukave i povela me do mora, miris borova i smokvi dao je posebnu èar mojim osjetilima, poželjela sam letjeti i zaspati u tim mirisima kao boginja, u tom sam trenutku primijetila èudnu pojavu.

Bio je to nepoznati èovjek, od krvi i mesa poput mene, sjedeæi tako u bijelim lanenim hlaèama i laganoj bijeloj majici èinio se poput kakvog modom zavedenog znalca, nasmijalo me to, bio je ono što sam ja zaboravila biti, bio je ono što sam ja napustila da bih otkrila neku novu strast, odjeæa mi više nije predstavljala mnogo toga, ne onda i ne više kada sam je iskoristila u svojoj ekscentriènosti, elegantnosti i izazovnosti, kada sam otkrila da je nešto drugo u meni mnogo dalekosežnije od strasti i hrabrosti prema šokiranju ljudi odijevanjem, on je doista bio u tom trenutku podsjetnik moje prošlosti.
Prošlosti koju sam èuvala duboko u svojoj ladici duše, trenutaèno je zakljuèavši.

U poèetku me nije zamijetio, nije ni mogao, sjela sam daleko iza njega, dok je on bio tik do mora, moja se mašta tek bila zaigrala i u sebi sam se nadala, da æe on ostati dovoljno dugo dok u sebi stvaram novu igru. Ne igru s kojom bi on bio upoznat, dapaèe, bila je to igra u kojoj sam ja ta koja odluèuje.
I sjedila sam tako neko vrijeme, i u svoj sam um uvela sve moguænosti, u njemu je on bio divan muškarac, modrih oèiju, slikar ili pjesnik, dovoljno drzak, samouvjeren, pomalo tašt, ali blag, vedar i spreman krenuti sa mnom, gdje god ga odluèim povesti.

Sjedili smo oboje, on ispred, ja iza njega, u sebi stvaravši novu sliku o jednom nepoznatom èovjeku, i istovremeno plašeæi se da æe me zamijetiti i da bi se to moglo i ostvariti, ljudsko je srce ponekad plaho.

U jednom se trenutku okrenuo, kao da je cijelo vrijeme osjeæao da sam ja tu, ali kao da me nije htio omesti u mojoj igri, pogledao me dugim pomalo hladnim pogledom, kao da posjeduje svojevrsnu magiju, taj me pogled naježio i zadrhtala sam cijelim biæem, no nisam ustuknula ni milimetar, iako sam svratila pogled, kao da me se on uopæe i ne tièe, bio je to jedini razuman èin u tom trenutku, i drhtanje, silno drhtanje koje nije prestajalo.
Tonula sam u more, dugo sam tonula u more...

Osjetila sam kako se noæ nastanila u mojim oèima, to je bio san koji mi se prišuljao, zadrijemala sam na trenutak tako nesvjesna stranca, sebe, obale i straha koji je poèivao na mojim ramenima, u sluèaju potrebe da me zaskoèi i povede daleko od nepoznanice koja mi se u poèetku tako svidjela.


Ubrzo sam se naglo stresla kada sam osjetila neèiju blizinu, onaj je isti stranac bio tik blizu mene, doticao mi je ruku i nije govorio, u jednom sam suludom trenutku pomislila da je manijak, i pod drugom sam rukom tražila kamen ili neki predmet koji bi mi pomogao u obrani, ali kada je nježno izustio - stani, znala sam da æe sve biti u redu, moje se srce osjeæalo slobodnije no ikada ranije.
Bila je to moæ nove ljubavi, koja se rodila tako brzo u svojoj neodoljivosti.

Govorili smo dugo, on u meni, ja u njemu, o svemu što smo mogli jedno drugom reæi, o snovima, ljubavi, ratovima, sjaju, bijedi i o strasti, govorili smo kao dva biæa koja æe sutra umrijeti, i koja imaju samo jednu noæ da daju maksimum sebe, maksimum svojih moguænosti. Prenijeti sebe u drugoga i biti jedno, bila je to potreba jaèa od razuma, od strasti, od površnosti, od ljudskog nepovjerenja.
To je bila potreba sjedinjena iz vrta svemira u nas, naglo zasaðena lukovica koja je bujala u nama poput cvijeta koji æe samo jednom propupati i dati svoju ljepotu na ogled, u toj noæi samo nama.

Poljubili smo se kao što to èine biæa koja su oduvijek zajedno i koja se ljube cijelim biæima, vrijeme ionako nije bilo bitno, jer smo mi bili epicentar tog vremena, ono je u nama zapoèinjalo i s nama se gasilo, oboje smo uskladili svoje vrijeme, koje smo dobili roðenjem i koje æemo predati planeti Zemlji svojom smræu, da bismo bili nakon toga obilježeni vjeènosti.

Oboje smo osjetili poriv biti dar jedno drugom, dar koji nema cijene, mi smo osjetili biti dar koji se daje bezuvjetno, ljubav u kojoj svijet biva stvoren, bila je to ta prvobitna ljubav koja stvara, a ne razara, koja nadahnjuje, a ne rastužuje, ljubav koja postoji, a ne umire.

S prvim jutarnjim suncem u nama se nastanila sreæa koja se tek obraæa kada se osjeti kraj jednog perioda koji mora nastupiti, da bi se tek osjetila prava svrha susreta, da li je to bio samo san, da li još uvijek sanjamo ovako budni ili je to tek san koji je postao stvaran i eto ga sada ovdje?!

Bezimeni èovjek i bezimena žena, dvoje na obali kraj mora, kraj velikog plavetnog diva u koji bi uronili kao što su do maloèas uranjali jedno u drugog.

More se našalilo svojom hladnoæom i samo smo zajedno umoèili stopala govoreæi naizmjence neke nove stihove kojim smo se zaogrnuli umjesto pokrivaèa, naša tijela su bila jedino fizièko što smo imali, bila su tako jedino oruðe kojim smo mogli i dodirnuti samu ljubav, ona je tada bila skrivena u
koži, pod prstima, ispod jagodiène kosti, u koljenu, na svakom živuæem mjestu u kojem se duša nastanila, a ona je ispunjavala cijelo odijelo, kako smo si tepali - ti si dušino odijelo!

Ne govoreæi ništa više u podne smo se otisli na vlastite puèine, on na jednu, ja na drugu stranu, bez ikakvih obeæanja ili obaveza, samo njegova srebrna narukvica na mojoj ruci, i moje nalivpero iz torbice u njegovom džepu, jedino što nas je moglo izdati pred nama samima, u samotnim trenucima.

Rekla sam mu pritom tako æeš moæi uvijek pisati sa mnom...ne progovorivši ništa, samo utisnuvši mi zadnji poljubac u zapešæe, okrenuo se s vjetrom onako neizrecivo lijep i utonuo u modrinu.

Modrina je bila jedino što pretjerano pamtim iz te jeseni, i osmijeh koji sam imala još dugo na licima svih novih gradova u kojima sam se raðala ispoèetka, da bih mogla još jednom osjetiti vlastitu snagu biæa.

Danas se nit ne pitam hoæu li ga sresti, jer ne moraju se sresti oni što znaju rasti u tuðem srcu kao u vlastitom.