|

Zaustavila sam ruku koja je bila
tik do tvoje
u svojoj hladnoći i želji da se
pronađe u tvojoj kao
promrzli čovjek kraj peći
u jezovitu noć
ti me ne vidiš
ni kada stojim pred tvojim
licem u jasnoći istine
to je bila borba u kojoj sam
napustila svoj san
koji je plakao poput djeteta
koje ostavljaš na pragu neke druge kuće
nekog drugog grada
nekog sasvim nepoznatog svijeta
u trbuhu mi se savila bol
kao prelomljena kost
trudila sam se sačuvati svoj ponos
koji me činio dostojnom koraka
koji su odzvanjali izdajnički
riječi su se pokolebale u
trenutku priznanja jedne ljubavi
i ostala je tako samo sjena
koja te ispratila jednoj drugoj
žudnji
u najdublji crni bezdan
ja sam uronila
|