|
Posveta : mojoj maloj, velikoj, staroj ljubavi, Igoru!
Moje su prošlosti ujednačene u tebi, ti si čovjek sklonište mojih snova, volim te i kada uranjaš u druga lica i u bezbrojnosti kada se gubiš kao točka između početne i završne rečenice.
Označavaš uvijek mržnju i ljubav, dvije krajnosti kojima težim, da bih mogla biti ovo što jesam.
A jesam, (očito je ) sve što...
Snažan pokret rukama otvara novi prolaz mojim morama koje ostavljam na tvom pragu, uplakana i iznemogla kada se dolazim pričestiti tvojom ljubavnom igrom. (Složi od njih nove kolaže moga života.)
Ali ne pitaj hoću li ostati zauvijek, već sam otišla i prije no što sam stigla.
Ti me gledaš kao malo dijete i ne sumnjaš da sam spremna učiniti sve što ti nikada ne bi mogao, da bih produbila ovaj jaz između nas koji je potreban, da mogu živjeti u svojoj slobodi.
Ona me hrani, kada ti sa svojom ljudskosti ne bi mogao ni zemlju svojim ostacima nahraniti.
Polažem li pravo na ovo što ti činim?
Svijet koji zasustavljaš pa ga rastališ u ruci i stavljaš ga oko moga vrata kao kolajnu od najživljeg materijala, riječi koje plutaju poput mekih jastuka oko mojih zglobova, osjećam se kao tvoja lutka u koju su zabunom ugradili inat, prkos i osobnost.
Težiš li prekidaču u meni, koji bi me učinio podređenom tebi?
-Bojiš li se?!- Pitaš me, nijemo odmahujem glavom kao znak protesta protiv lica koje me ponovno dovelo na rub očaja.
Sigurna sam u svoje postojanje, odlučno režem svaki novi udarac koji bi se htio prilijepiti uz moje tijelo i predati me poput prerađenog mesa.
Svjesna sam svoga kruga u kojem se širim poput razlivene kante s bojom.
Tko bi se usudio ugaziti u dubinu mulja?
Podsmjehujem ti se, jer me gledaš neoprezno poput već viđenog filma u kojem znadeš sve vrhunce i krajnji doseg, ali se rugaš mojoj nedohvatnosti kada pružaš ruku bez iskrene želje, već iz utjehe samome sebi, da si dokažeš, što?
Ali što ljubavi?
Tvoja sam u laži i istini, tako sam istovremeno oduzeta i položena u nove izmišljene riječi.
Čemu, zašto, nije li to?
Inače sam sasvim dobro, govorim ti s pogledom koji zapovjeda, pogledaj moje lice, moju kosu, moje nesavršenosti na tijelu, pa ih njeguj kao posebnu vrstu cvijeća, zavoli me dok svi spavaju, a mrzi me kada ustanu ptice iz krošnja stabala.
Nisam ti nikada rekla, ali sve moje nove ljubavi urezuju se u zidove duše, kao loša fasada koja otpada prvim nanosom vjetra. Tko je tu imao svoje prste, kreacija uma ili loše prizvana želja?!
Nisam li uvijek zatajila samu sebe pred čitavim svijetom, poricajući te po stoti put? Koga se može lagati više od samog sebe?
Ni mrak ne može zavarati oko da svjetlost ne postoji.
Ali dragi što god bilo rečeno ili zapisano na svim spomenicima ljubavi, i kakva li su god pravila i jednadžbe ljubavi ono što je rečeno i što je učinjeno ne umanjuje što ti dajem kao dio sebe.
Stoga me voliš u mojoj ludosti i u mojem miru?!
I u potragama koje završe ( ''o znaš ti dobro, gdje one završe'' ) u mom krevetu koji me dočekuje prazan i bezglav, tamo se rušim kao od vlastite ruke pokošen pijun, jer i ja samo volim!
|