|

Dok vjetar udara o moj prozor, osjećam se kao malo dijete, dotičem rukama staklo, pa se priljubim obrazima i ispuštam dah i radim svoju privatnu maglu.
Prevrćem po mislima onu večer i vožnju tramvajem, polumračan Zagreb kojim putujem u limenoj zmiji koja klizi tračnicama, i ono pitanje, hoće li opet moja malodušnost izviriti i udariti me ispod pojasa, ravno u moju utrobu, hoću li se opet morati truditi da stojim čvrsto na svojim nogama, onako slaba i izmučena?
Udahnula sam i utihnula, kao čovjek koji žali samog sebe, što drugo čovjek može u trenucima svoje samoanalize?!
Bila sam spremna,spremnija no ikada ,da se ponovno kockam sa samom sobom, na kraju krajeva u toj igri uživam, u toj se igri osjećam živom.
Sada me ta večer čvrsto drži oko vrata u njegovoj crnoj boji, modrim očima i snu koji je otpušten prije mnogo godina, ali me slijedi bez prestanka i lagano kao da me omča steže.
To je gušenje bez trenutka uzmicanja i bez premišljanja.
Dopuštam toj svilenoj hladnoći da me miluje ispod rebara.
I zatvaram oči, spuštajući se na hladan parket, pred očima se ispočetka rađaju njegove riječi i osjetim, osjetim svoj ponor u koji propadam bez straha.
|