|

Zygmunt Szot
Još nije vrijeme da se zaključaju vrata
da se navuku zavjese na prozore
da se pogase svjetla
da se pokrije pokućstvo
pa da se izvrši završni čin predaje
govorim mu da nemam ni jednu novu ljubav
ni jedne druge oči
samo sunce onih dana
sklještenih u učionici
i patnički namješten odsjaj na njegovom licu
naočale na kojima se lome nebeski portali
njegove hlače isprljane temperom
uvijek ih vidim dok zaklopim oči
i sjedam u bus
te grčevitim stiskom
dok hvatam ručku u zavoju
plašeči se mogućeg pada
narančasto nebo te trenutak zatim
gusta modra kiša
bez glasa viknut s.o.s
i razasut ugljen olovke papiri
tempere po stepenicama
moji prsti gmižu u potrazi
za njegovim prstima
dok hvataju poput riba
razasuta pomagala
no nitko ih nije podigao
samo moja ruka
mjerenjem vremena
zamišljam tlo ispod parketa
prizemlje zemlje
nema mjesta gdje bih radije bila
podata podzemnim spavaonicama
još nije vrijeme da se zaključaju vrata
da se navuku zavjese na prozore
da se pogase svjetla
da se pokrije pokućstvo
pa da se izvrši završni čin predaje
još treba iscijediti iz njegove ljubavi
ono nadanje koje mi je ostavio
izgrižen našim zajedničkim godinama
slijepljenim na istoj adresi
prilaz ( adresa nepouzdana )
|