Danielaland : Svevremenski let

Ponekad je zbilja potrebno tako malo i ja to tražim, lutam gradom i odjednom u hrpi sluèajnih lica, meðu stotinama prolaznika zapnem za neèije oèi i tada taj trenutak, to me vodi.
Pronašla sam nekog koga moja duša prepoznaje i nije potrebno da mi odemo, popijemo kavu, da razgovaramo satima, ponekad je dovoljan samo taj pogled, prepoznavanje duša, osmijeh stegnut u šutnji i u sljedeæem trenutku nas više nema, mimoišli smo se.
Kada me pitaju što ja to tražim, odgovor je jednostavan kada to pronaðem znati æu da je to ono što sam tražila.
To su ljudi, pojedinac, on ili ona, pjesme, slike, neka stvar koja me podsjeæa na nešto i nekoga.
Uvijek sam okrenuta buduænosti, idem naprijed. Ne odrièem se svoje prošlosti i svoga ja, ali ja koraèam naprijed, nije uvijek lako, ali tako je divno. Divno je kada sjedim na klupi u parku i približim koljena grudima te ih èvrsto stegnem i promatram ljude koji prolaze, njihova lica, njihove sjene. Svi brinu a ne znaju da ne brinu za ono najvažnije za dušu. Ne govorim o religijama, ja govorim samo o oèuvanju vjere u samog sebe. Nikada neæemo pronaæi sve što tražimo, jer nije bit naæi. Kao što nije bit cilj, nego kako smo došli do njega.
Što i kako smo èinili, tko smo bili, koga smo upoznali, bitno je ono svakodnevno, bitan je ovaj tren...

Kažu mi da se ponekad èini da ja samu sebe opovrgavam, a ima li nešto ljepše kada sam sebe možeš ispraviti, poboljšati. Snaga je zbilja u nama samima, ali snaga je i u boli, ljubavi, nemirima, slutnjama, strastima, sve su to naši pokretaèi, samo ako ih znamo pravilno usmjeriti. Tako je jednostavno živjeti, tako je jednostavno biti èovjek...

Igram se sama s sobom, beskompromisno, samo tako znam iæi naprijed i onda kada kažu; ti nisi okrenuta buduænosti ako si okrenuta sada ovom trenu, a kako to glupo zvuèi...kada nisu svjesni da je prije 5 min, ovo sada bila bliska buduænost i da sada ovog trena utjeèemo na nju...smijem se...ponekad se ljutim na samu sebe, jer ne shvaæam ljude oko sebe i njihove nametnute stege...njihove okove oko duša i misli...sami sebi ogranièavaju vlastitu slobodu...a sloboda je meni usko povezana s odgovornošæu, inaèe bi to bila anarhija i dovoljno bi bilo da nauèimo biti odgovorni ljudi...

Volim tražiti život, život u onom što umire, pa i u neèem što je umrlo.
Tražim impulse prošlih života, tražim kako sam na poèetku rekla ono što još ni sama ne znam da tražim, a to je tako mnogo. Svakim danom tražim nešto novije...tražim u ovome svijetu za sebe nadu, nadu da je ovaj život ono što sam tražila cijeli život.