Udarati glavom o staklo, o vrata, o namještaj, o pod, pa pasti, potonuti i podizati ruku za kojom se nitko neće osvrnuti, uhvatiti je i izgubiti svijest.
Olujno plava kiša kuca o prozor, nižem je kao svoje najdraže igračke, pa je režem, sjeckam, prevrćem, uguravam u okvir načinjen od sebe, pa je gutam, večeram, grizem zubima, čudim se i pomalo ludujem.
Zavedena sam i prepuštam se vjetru, pa mirnoći s kojom sjedim u fotelji i promatram svijet oko sebe, nas dvije razgovaramo, o nekim sasvim običnim stvarima, o duljini, o kratkoći, o pojmu koji nas obgrljuje, slažemo komadiće nagrizene zubom vremena, sve se mijenja munjevitom brzinom zbog mojih ukrasa koje čupam rukama iz srca i raspoređujem po stolu, prozoru, pa rastežem po krevetu, zidovima, vilici i točim u čašu.
Mirnoća je zavedena i ljubuje s mojim ostatcima ljudskosti.
Radoznalo joj se smiješim, ona me gurka i lagano me bode laktom u rebro.
Pokušavam je poškakljati.
Nastaje mali nered kada ustanem i pokušavam uzeti fotoaparat, da ih snimim, ljubavnike trenutka ispružene na mojoj trepavici, ali mi uzmaknu i sakriju se
do dna moga bića u još dublju tamu, živu, drsku, treperavu, skakutavu tamu.
Gubim svoj običan vid, i nekim drugim očima promatram ono što se rađa u čudnoj maternici unutar moje duše, maternici bez posteljice i bez pupkovine.
Sve je istovremeno tijesno i bezgranično.
Ništa se neće promijeniti time što prisvajam stvarnost.
Neću te stvoriti, navesti na moj put, nećeš mi pozvoniti na vrata, niti ćeš se približavati mojim koracima.
Načinjen si od kiše, mojih nerva, snova i vjetra.
Nećeš kao čovjek išetati iz moje lubanje i načiniti krug po mome domu.
Sve su to samo neke nove nijanse, novi ponori i jame u koje svakodnevno ukapam neke nove brige, račune, instant ljubavi, mala svakodnevna ubojstva bez krvavih ruku.
Dobar ti dan ljubavi!
Ljubavi zgrčenih žila, hladnih ruku, modrog sunca, ljubavi teških koraka i debelih lanaca oko vrata. Crna ljubavi, ljubavi sivog neba, prljavih rijeka i prašnjavih ulica, ljubavi u damast ogrnuta. Osuđena ljubavi.
Ako netko svrati, upravo je 2021god
početak jednog novog pisanja,
jednog novog svijeta
koji me obuzima sasvim!
Ovo je po prvi put u mom životu
da pišem isključivo za samu sebe,
jer i pišem samoj sebi, u svim oblicima,
igram se i kreiram, zabavljam,
ostvarujem sve što mi drugi nisu dali,
jer ni ja njima nisam dala!
Nisam bila dovoljno JA,
uvijek su mi drugi bili ispred mene same !
Ne zanimaju me bivše ljubavi,
bivši neuspjesi, ne obraćam se nikome
osim čovjeku kojeg stvaram.
Stvaram i sebe i njega u SADA...
Koliko je on stvaran i hoće li stići
saznati ćemo na kraju ovog puta!
Ako je netko voljan kupiti
u V.b.z.u se može, a i
putem interneta:
Glasovi ispod površine
A.Majetić & D. Trputec
Pisanje je propadanje kroz sebe
i pad na dno sebe
knjige su moje ljubavnice, moji svjetovi, moje carstvo, tu je onaj najkrhkiji dio mene, najcisci, najvrijedniji, od tuda potjecem, to je moja krv i moj dnk,tu mogu pobijediti svoje tame, od tuda crpim snagu za zivot u reali, medu ljudima...moj istinski zemaljski pocetak i kraj...