|
Razderana noć na mom pragu
strši i koprca se kao riblje kosti u
kontejneru
Sve više smrdi
Odmahujem rukama nevidljiv dah
koji izdaje presudu
Osjećam svoja pluća koja se
napinju kao da će se rasprsnuti
Rukama mi marširaju trnci
Sve je to nezaustavljivo
Životinja je među ljudima
Ima isti oblik kao čovjek i čovjek do njega
Iste ruke kao što su moje
No ispod očnih kapaka živi
njeno visočanstvo s pandžama od čelika
Jednim jedinim pokretom
na hrpu sprema plodove moga uma
Pretvaram se u željeznu šipku
i zamahujem cijelim tijelom
naprijed iako ne vidim od
očiju koje su slijepljenje
Čujem smijeh ne vidim lice
obuzeto demonima
Nemam snage jesti niti okusiti vodu
ostajem u krevetu tako živo mrtva
puna raspucanih rana
Prilazi mi obzirno kao što prilazi
svećenik nad gubavca
Prijetvorno jer se boji vlastite vjere
Sprema se sagnuti nad moje ledeno tijelo
borim se bestjelensim snagama
Hladno mi je
buncam
Stvaram snove i izbacujem ih poput pljuvačke
to je obrana kojom se jedino znam služiti
riječ koja je neizbrisiva na usnama
Ispušteni krikovi noći kroz maglu se probijaju
kao crvi koji gmižu na postelji u kojoj nešto trune
bez spasa
podižem mlitavu ruku kroz zrak
ne plašim se više
|