|
Pobuna u magli
Blog je još uvijek aktivan i tamo možete ostavljati komentare
onima koji su tek sad primjetili što se dešavalo preporučam
da pogledaju početne postove!
Ludim opet ti pišem, ah znam neće ti smetati, nećeš me pitati zašto to činiš, nisu li ta pitanja totalno bespotrebna i besmislina? Kako objasniti o čemu pišemo kad ni sami ne znamo gdje će nas ono odvesti, samo imamo potrebu, snažnu potrebu pisati, izbaciti, a kad počnemo, ponekad se čini da to nije ono u što smo vjerovali da će izaći na papir...
Vidiš ti nisi gad, ali mogao bi postati, možemo biti što god nam dođe.
Samo je pitanje koliko dugo želimo igrati određenu ulogu, recimo ulogu djevojke, žene, kurve, dame, klaunice, ja naime jako često znam u svome tajnom gradu, ah i nije tako tajan dovraga, u Umagu otići u staru jezgru, odjenuti bijelu haljinu, snažno bijelu, napudrati lice, i glumiti porculansku lutku, šutjeti, samo se pomicati, uživim se u to i to je moja omiljena stvarnost, tada osjećam pritisak svih pogleda na sebi i osjećam se bitnom tako kao obična lutka, bitna sam njihovim očima, njihovoj znatiželji, i bitna sam im sve dok sam ja djevojka porculanska lutka, ali kada bih odjednom iskočila, prestala se pomicati u svega par pokreta, oni bi se razočarali sa mnom, jer bih postala kao i oni, počela bih hodati, morala bih piškiti i nešto sasvim drugo, recimo morala bih potrčati u potrkovlje i gurnuti ruku niže, pa sve niže i dodirivati se recimo, ne oni nikako ne bi mogli podnijeti da ta ista porculanska lutka, da je ona djevojka i da svojim prstima lagano mazi svoj klitoris, tu je nevinost razbijena, i više nikada ne bih mogla biti u njihovim očima ona znatiželja, jer bi se njihova znatiželja istrošila, zasitili bi se svoje znatiželje, ona bi im došla glave.
Stoga ne traži me kad ti nisam potrebna, niti me ljubi dok ne osjetiš želju za mojim usnama, ne zagrli me dok ti ne počnem nedostajati, niti me želi dok ti je draže biti sam...tako sam obično govorila njima...
Nisu me baš shvaćali ozbiljno, možda dijelomice jer su vjerovali da sam ona porculanska lutka i da sam time nježna, njihova, da trebam zaštitu...
A ja trebam nekog tko će me voljeti, ali kojeg ću moći odgurnuti i reći, pusti me sada te istinski mrzim, ali ta osoba mora razumjeti, da kada je mrzim da je ne želim odbaciti, niti je želim izgubiti, već da je i mržnja sastavni dio bliskosti...mislim da to nitko ne razumije, možda sam si ja uzela preveliko pravo, ali drugačije ne mogu...moram nekoga mrziti, da bih ga mogla voljeti, moram ga odgurnuti, da bih mu se mogla približiti, i moram biti ravnopravna, a opet slaba, pa jaka i tako u krug, sve nijanse, tonske skale, a mora me i boljeti, mora me boljeti ta ljubav, to odbacivanje i uzimanje, moram se grijati i hladiti kraj te osobe...i otići, zalupiti vratima, pa se vratiti, ići van, na neko neobično tamno mjesto, gdje su čudni ljudi, onako nemarno odjeveni, gdje se smije, gdje se zadimljeno, ali ukusno...
Tražim li previše, misliš li?
|