Danielaland : Svevremenski let

Mireille Mathieu La Paloma



Mnoge od nas nazivaju èudnim nadimcima, samo neke od nas ne nazivaju nikako, jer su totalno neprimjetini, jedno dugo razdoblje sam bila upravo to neprimjetna, trudila sam se svim žilama biti neprimjetna, kao sjenka koju vidiš, a nikako je ne možeš dohvatiti rukama, u neprestanom bijegu, od koga?
Od same sebe ponajviše...nazivali su me kasnije svakako, ali to sam naravno zaboravila, kao vodenjaèica, nikada se i nisam pretjerano zabrinjavala što æe drugi, bilo mi je uvijek bitno što æu ja...ako æemo to nazvati sebiènošæu neka tako i bude...

To razdoblje je trajalo u osnovnoj od petog do osmog razreda, jer prve èetiri školske godine, sam doživljavana kao zloèesto, hirovito, nesmotreno dijete, koje možda èak i boluje od altruizma, naravno veæ kod prvog susreta s onima koji presuðuju, bilo je sasvim jasno da ne bolujem od nikakvog altruizma...veæ da sam samo hiperaktivnija no što je to uobièajeno...
No uèitelj koji me ponižavao, jer me povlaèio za kosu, jer mi je koncentracija doista bila slaba, jer mene je uvijek zanimalo više i drugo, i letjele su mi misli, gusko, glupaèo...itd...mislim da se veæ tu stvorio moj prezir spram muškog roda.
No kako sam sasvim normalna zdravog duha osoba, kasnije sam nauèila da nisam bila kriva ja, nego dotièna osoba, i jednom prilikom kasnije dok sam veæ odrasla, kad sam ga srela nasmijala sam mu se u lice, onako pobjednièki kako to èine žene koje vjeruju u sebe,iako se do tada sa svojim muèiteljem nisam susretala...dakle peti razred, prava sjena, bježala sam u neki svoj imaginaran svijet, tome je pripomogao jedan vrlo bitan dogaðaj koji me odreðuje kao osobu, vjerouèiteljica nam zadaje zadaæu ( ne sjeæam se toèno naslova niti teme ) pismenu, tada sva sretna èinim ono što jedino znam, pišem, no kada dolazi na red drugi put èitanje zadaæe, pred cijelim razredom, bivam opomenuta da sam lažljivica, da to nisam mogla sama priznati, i da bolje da priznam sada da ja nisam mogla koristiti tako komplicirane rijeèi...
povrijeðena ljutita, ostajem pri svom i kažem da sam je sama napisala, vjerouèiteljica igra na moju savjest i kaže dobit æeš peticu, ali to æe ti biti najveæa kazna...nakon toga plašim se više uopæe govoriti, uopæe postojati i odlazim, nestajem s ove planete, tako se bar èinilo.
Pritom se odigra zanimljiva igra sudbine, na oba uha gubim sluh, zbog gluposti, do 70% i 80%
odlazim na operaciju, ne èujem druge ljude, jebeno ih ne èujem, tapkam u svome ja, samo to èujem, samu sebe iznutra i plašim se pomalo...jako se plašim, i promatram lica oko sebe koja mi govore, a ja ih ne èujem...odlazim u bolnicu, operacija nije bila niti teška, niti vidljiva, ugraðena mi je plastièna cijevèica u svako uho duljine 5 mm koja mora pomoæi da neki kanaliæ zacijeli, kasnije se ona mora vaditi van...u meðuvremenu ponovno dobivam sluh, osjeæam se kao da sam iz vrtloga života baèena u ponor, pa nekim èudom ponovno izvaðena van, i živim, opet...èekam 2 godine, zatim ponovno idem na operaciju...vraæam se svome svijetu, ali s zapamtljivim detaljima one odvratne bolnice i svih onih ljudi koji su sa mnom dijelili sliènu sudbinu, nisu èuli, koliko dugo?
Neki zauvijek nit neæe moæ èut, neki samo na tren, no svi smo kraljevi tišine, koji ne poznaju više niti sami sebe i ne vjeruju u svoje tijelo, svoj oblik, svi se nalazimo u èekaoni koja æe kod mene trajati eto i traje sve do danas...
Srednja hvata želja za novim poèetkom, postajem ponovno dijete koje grabi ruèicama sve što joj je nadohvat ruku, no u njoj se i dalje stvara odreðen prezir prema muškom rodu...( iako imala sam savršenog djeda koji me odgojio, i oca koji je uvijek radio, ali i bio tu, oni su bili nježni kakvi oèevi i djedovi trebaju i biti ) no ostali muškarci u meni stvaraju muèninu, odluèujem se igrati, osjeæam u sebi nadmoænost, samim time što ih ne osjeæam, što sam prazna kada bi me netko i htio dotaknuti, odmah u startu gubi, to je borba koju neæe moæi dobiti...
No ipak zaljubljujem se ludo prvog sata u profesora likovnog odgoja, stariji, èudan, neobièan,drugaèiji, svoj...
Èini se da me razumije, ima naoèale, još uvijek je mlad, ima lijepe oèi, izaziva me...
Pravim se èetiri godine da ga ne primjeæujem, on mene isto tako, osjeæam da se nešto dogaða, istupam uvijek u javnosti...ludujem, svugdje sam, pijem,živim, posjeæujem neobièna mjesta koja me privlaèe, odjednom svi žele biti sa mnom, u mom društvu, pitam se zašto?

Postajem još luða, odjevam se kako mi doðe, èak i pidžamu prilagoðavam cesti i pretvaram stare bakine cipele za pješaèenje u klaunovske, bojim ih s temperama, sad veæ svi gledaju tko sam i što æu jednom tek postati, govore mi o karizmi, tada ne shvaæam o èemu govore, jer ja sam obièna Daniela bez j, iako upoznata s time što karizma znaèi.

Pišem, sve što pišem uništavam, ne valjam, znam to jako dobro, ne želim vrijeðati poznate pjesnike i pisce svojim žvrljotinama, ludim, putujem, uništavam samu sebe, muškarci i djeèaci prolaze kroz moje prste, djevica sam, jako dugo do dvadesete èak...iako ih ljubim, dodirujem, odbacujem, smiješni su, tjeram ih da me mole, na koljena, na pod, odmah, onda možda...sve sam tužnija i jadnija, to ne pomaže...mislim da volim njega, profesora, ali moram biti strpljiva, ne mogu mu dopustiti da ulazi u moj život, ne, nikada, on je samo moj...svaðam se sa samom sobom, prijetim si, malo nedostaje da se kažnjavam i fizièki, ali ne režem se, ne volim krv, ne volim bol, ne dolazi u obzir...

No gladovati mogu, pa gladujem, povræam, pijem što više mogu, ali izgledam dobro, bolje no ikad, uvjeravam se da sve kontroliram, pa to je tako jednostavno...i je neko vrijeme, a onda naglo jednog dana, jutra samo se budim, i dokazujem samoj sebi tko vlada sa mnom, ne pijem, niti gutljaj, godinu dana uopæe ne, niti kap...a onda ponekad, rijetko kad, i danas s prijateljima, kad se nešto slavi...jer uvijek je lijepo slaviti.

Profesora osvajam, nekako, ni sama ne znam kako, ali kada ga dobivam na pladnju, shvaæam koliko sam ove èetiri godine lažno žudjela za njim...on je prevarant, želi sve odmah sada, moje tijelo, moje meso...užasavam se toga, ne voli on mene, uvjeravam se da me ne voli...odlazim istog trena sa spoja, kiša je, sve se doima kao scena u sjajno režiranom filmu, ovaj put režiram ja osobno, u sebi žudim da se vratim, da ga zagrlim i da ga preklinjem pomozi mi, vrati mi mene meni, spasi me, voli me do boli, voli me, voli me, tako jako želim da me netko voli, ali odlazim, on uvrijeðen povrijeðen...ne razgovaramo više...do ove godine, ovog kolovoza, ponovno se ludnièarski napijem jedne noæi, nazivam ga, nalazim broj na internetu, i on je zaèudo pijan...razgovaramo dva sata, dobit æu abnormalno visoki telefonski raèun, upozorava me, on je na mobitelu, ja na fiksnom...govorim mu, šuti, ja vladam svime...

Pita me voliš li me, kažem ne znam, kaže znam da me voliš...inaèe ne bi zvala...zatim kaže oženio sam se, osjeæam da æe mi se srce prepuèi od olakšanja, nemam više što tražiti, no zatim slijedi, ali sam se razveo ove godine, srce mi se mrvi, jer otvara novu šansu, no opet on vodi, no imam djevojku stariju od tebe 3 godine, smijem se, kažem èestitam...hoæemo li ostati prijatelji? Kaže svakako hoæemo, ajde idemo na kavu.Danas ne mogu, putujem na veèer, žao mi je, kada se vratiš kaže...odlazim vraæam se, pa opet odem, tako kroz 2 mj nebrojeno mnogo puta, više mu se ne javljam, dolazi sms, inteliber sjetio sam te se...ne odgovaram...šutim...

Smijem se, znam da nemam koga zavesti, ne više, nemam snage za to, ne nijednog muškarca više navoditi na to da misli da sam sposobna voljeti, da mogu biti divna djevojka, još bolja žena, ljubavnica, nemam što ponuditi...
Ne znam ni sama tko sam, ni što želim biti, pisanje je jedino u što vjerujem, to je dio mene koji me ne izdaje, kao što me ne izdaje sada u ovom trenutku dok pišem ovaj predugaèak mail neznancu...

Zašto to èinim, ne znam izazvao si me, i onda sam izazvala samu sebe...valjda je to olakšanje što je netko nalik meni...i što nekome mogu reæi, i ja bih tebe zavela jednom davno, ali možda smo oboje napokon u pravom trenutku na pravom mjestu u pravo vrijeme i možda možemo govoriti o sebi, bez samodokazivanja...to je lijepo.

Ne idem ti na živce, ne znam ni sebi ne idem, a ponekad si danima jako znam iæi na živce...
Kad æe doæi do toga, prestajemo mailati...
Sada idem, doista idem, kamo? Ne znam možda u šetnju, treba mi malo ovog prehladnog zraka...
Možda se èak i pogiram sa vlastitom sjenom, dugo nismo bile doista u sjeni...