|
Od 14 do 27 ožujka ciklus pjesama : Izgubljene iluzije
( Igoru, mojoj prošlosti )
Ono što je ostalo iza mene, ljubav je naziv tome.
Traženje svemira u dva bića. I izgaranje do dna.
No život se dijeli po pola, na polutke dvije.
I voljet ćemo opet, ali neka druga bića!

U knjigama me nećeš pronaći
krv nije zapisana
moj glas nećeš čuti
moje žile u njima su bezimene
a moja maternica nije presađena
ne plači ljubavi
nećeš naučiti kako se čitaju tragovi zemljotresa
ne iskapaj pepelom zasute jajnike
ne kopaj po spisima, ne traži instrukcije
ti si bio moj profesor
sjećaš li se
tvoje su me grudi silinom sudbinskog vlaka udarile
a tvoje usne ogreble od prvog osmjeha do posljednjeg plesa
trajali smo kao pepeo
kratkotrajno
do prvog svitanja
a onda nas je pomelo
kiša me umivala
suze me gutile
trgala sam odjeću
hoćeš li ikada moći znati koliko sam te
voljela
koliko sam padala na dno
na dno dublje od ponora svijeta
na sam kraj svemira
i ogrtala se vatrama
pa hladnoćom
gušila se
grcala u vlastitom postojanju
a tako sam te bila gladna
a tako sam se borila
za tren u tvome krilu
za svijetom od nas postojanom
stvarnost nas je dovela na put
isti
stranac ste mi još uvijek
moju utrobu niste milovali
ni moje snove gradili
što žena može biti vama?
tek glogov kolac
u srce proboden
vaše kraljevstvo će bez mene
moja sestra dvojnica
moje drugo ja
ugnjilit će se u jami iskopanoj za jaglace i proljeća
istrunut će vam prst kojim
secirate moje srce
otvoreno vama
sjećanja su vlati tanje od mirisa
koliko li ih je samo bilo
i kako su se praćakala u tijesnim krevetima
spavajući s bezbrojnim sitnim crvima očaja
pretanke niti izgubile su pamćenje
ne sjećaju se da su se jačale spajanjem
u mrežu spletenu od našeg sjećanja
pauk ni kaplju rose ne bi više uhvatio
samo bi grumen mraka
u njoj svoju pretihu jezgru rasuo
|