|
Skupe su riječi
kada ih iz srca kidaš
da bi me zadivio
lažno
Ne gubi svoj sjaj
radi žene koja
putuje u beskraj
dana
sama i
razmazane šminke
poderanih najlonki
ni sama neznajuć
svoje biće
Zašto misliš
da si ti taj
koji će
dati smisao
njenoj
urođenoj misiji
Zašto misliš da ćeš
joj znati poviti rane
koje nanosi sama sebi
slamajući svoje
uzaludne strepnje
Zar nisi naučio da nakon
borbe s vjetrenjačama
djevojka
preživljava
ako je
dočeka
san za koji će
prodati oruđe
kojim je udubljivala
hranu vremena u kojem
je njegovala dijete
od svoje duše
uobličeno?
Ne diraj svetinju
djevojčice
koja nema
srama zbog novog sutra!
|