nedjelja, 03.12.2006.

Matoš i ja se igramo promatrača



On sjedi stalno
pa ja stanem na obje noge
i unesem mu se u lice
pa pitam
zar da poletim
Ne vidiš li na mojim
obrazima ostatke oblaka

Pa sjednem
zagrlim ga hladnog i srebrnog
on samo šuti
pa me tješi

Nije naše vrijeme
kažem mu
očistit ću grafite s tvoga lica
znaš li
imaš usne poput mojih

I gledamo grad
Kroz prozor lete na nas komadići krede

Nasmije se nepomičan
i šapne
dobro je dok nisu boce

Padne noć nad našim Zagrebom
i ostavim ga samog!

I penjem se krovovima grada
poput otimačice noći
iz daljine mahnem
prije no što zađem iza brijega
Doći ću drugi put dovikujem mislima

Obećajem

Znam odgovara


Image Hosted by ImageShack.us


12:17 Komentari (35)

<< Arhiva >>