|
On sjedi stalno
pa ja stanem na obje noge
i unesem mu se u lice
pa pitam
zar da poletim
Ne vidiš li na mojim
obrazima ostatke oblaka
Pa sjednem
zagrlim ga hladnog i srebrnog
on samo šuti
pa me tješi
Nije naše vrijeme
kažem mu
očistit ću grafite s tvoga lica
znaš li
imaš usne poput mojih
I gledamo grad
Kroz prozor lete na nas komadići krede
Nasmije se nepomičan
i šapne
dobro je dok nisu boce
Padne noć nad našim Zagrebom
i ostavim ga samog!
I penjem se krovovima grada
poput otimačice noći
iz daljine mahnem
prije no što zađem iza brijega
Doći ću drugi put dovikujem mislima
Obećajem
Znam odgovara

|