Danielaland : Svevremenski let

Ne sretnu se tako èesto One što se kradom prate !!!

Ne vidim razlog
zašto te ne bih vodila sa sobom
u one mraène i smrdljive ulice
Ti budi ovdje
i uhvati me za trbuh
i povuci žestoko k sebi
da ispovraæam
onaj zaostali komadiæ
reale u jednjaku
guši me jebaèki
A za djevojku poput mene
to nije naèin
kako ostati bez zraka
Sotono moja mala
dodirni mi i nogu usput
pa lizni vrat
da padnem u trans
I da ti zarijem nokte u
dlanove
neka te boli
boli i mene
pa šta?

Zar da ti ne dopustim da mi staviš
ruku na èelo
utisneš toplinu u moje moždane vijuge
pa da vrisnem od
užitka i kažem
a sada još i još i još
jebi me dragi
sada rijeèima
još i još
izazivaj me
dodiruj trijeznu
daj da se ljuljam ko
ljuljaèka u tvome dlanu
oko tvoga srca
da budem
elipsa
oh da te stežem
i stežem
dok ne stigneš
na poèetak
samog sebe
a onda
do dna
moje graciozne
želje
i pretvoriš se u
kap
mene

Dajmo krvi
Dajmo svoje mokrine
Dajmo život
ubijmo bluese
Dajmo elana
ovom vremenu od jada
Ne moramo mi padati u ponore
Mi se možemo uspinjati
na imaginarna brda
nedostižne oblake
na stepeništa spoznaja
Odbacimo tuge kao loše vijesti iz crnih kronika
Ne èitajmo prvoklasne jadikovke iz suvremenih romana
Odvažimo se Gospodo
Isprepeletimo svoja tijela
Odbacimo maske od roðenja nalijepljene na
valovite lubanje
i zagazimo nogama u mulj
Postanimo lovci na izgubljene iluzije
i otkinimo zubima
prokletu stvar što se svija uz nas
što se naziva razumom
Mi zatoèenici materijala
okujmo gladijatore što trgaju
žile kucavice slobodnom ratovanju mirnom
Pokrenite lijene guzice i neka udovi luduju
Nema onog što mrda èarobnim štapiæem
da bi nama bilo bolje
to
samo noæni jebivjetri iskaèu na tajne staze
doèekujuèi djevojke nespremne i plahe
da s nogu uskliznu u nutrine
hladne i kisele poput krastavaca iz tegli
I ti što gledaš u moja rebra
pogledaj bolje tu ranu nevidljivu
i krv što šiklja iz mojih oèiju
ja se trgam
ja se slamam
ja idem tamo...

Zahvala mojoj dragoj Pitalici na prekrasno ureðenoj fotki!
Ljube prekrasna je!Hvala ti puno, puno, puno!
Žao mi je što je samo ovakva pjesma ispod nje, ali dani se mijenjaju i ljudi oèito!



Osudi me
stavi mi dugaèkim prstima omèu
oko vrata
jer ljubav mi je ime i
iz gvozdanog srca
teèe krv koja poji dane
na obalama pustinja
Noæas te neæu moliti
za oprost od grijeha koje nisam poèinila
Odakle mi hrabrosti za takv èin?
Krvava sam na svakom koraku i
meni ljubav ne vjeruje
Jer tko sam ja?
Zavodnica
prokletnica
prljave mi kretnje
dah kurve s ploènika

Ne gledaj
Ne govori
Ti ne znaš biti samo jednome
dana

Ponovno æe me ljubav otpremiti u samnicu
Okovanu u lance
sjene æe me
bacati na koljena
kosu æe dodirivati samo vjetrovi
ali ja æu ustati
svaki put

Rugat æe se putevi
sluèajni prolaznici
slonovi
zebre
automobili
knjige
prosjaci
žbunje

Svijet me veæ upozoravao
da samcita æu zauvijek
koraèati u kletvi roðena

Kažnjena na koraèanje u samotnim
pokretima zglobova
prokleta kurvo
bludnico
otrgni svoje bokove
svoje rijeèi spali i pepeo prosipaj
po sebi da se oèistiš od grijeha

A ti budi onaj koji jesi
i ne govori o ljubavi
kao spasu
Ne vidiš ti dragi moj
u gužvi amatera
koga ja volim
više od svijeta

No još uvijek imam
svoj dom
svoju šumu
svoje snage

Bit æu izgnana od svih
od tebe prvoga
ali biti æu sama
ja sama sam roðena!

Stojim
a oni me zovu
svejedno mi je
ne èujem ih
ne ne mogu ih èuti
onako
duboko
istinski
Sama sam
nema svjetla
nema tama
nema nièega
samo ja
moja krv
to je moje pravo
Moji snovi
moje želje
Oni me zovu
i dolaze
prilaze
vuku me za rukav
Ja se ne mièem
pravim se da nisam stvarna
da sam lutka
kip
ukazanje
A grudi se nadižu
ta ja dišem
a srce mi lupa
ta ja živim
svijet se okreæe
ta ja sam u vrtnji
ja
baš ja
što æu sada?

Viteže moj
uzet æu tvoje koplje i tvoj maè
probost æu svaku sumnju i
zlosutan san
Djevojka sam koja
zoru doèekuje budna
i snovi su mi razderani
ali ja nisam prosjakinja duše
ja znam svojim dlanovima
razrezati pore i dati
svoju krv
svoje postojanje
za ljubav
za san
za novi žar i plam
Viteže moj
ja lutam prostranstvima
ludim i grešnim
Ja nisam svetica
niti sveæenica
Ja režem i bodem
Ja gutim i davim
sve koji stanu na misiju slobode života
Ja sanjam, ja dajem, ja umirem
za svijet na mom srcu izrezbaren
Ne budi sit
i ne odlazi od mene
u trenu èežnje
Uhvati me snažno
da ne poginem na pragu
dok hvatam
tvoj dah!

Post je posveæen Rusalki koja mi je otkrila Romana Zaslonova!
Draga Rusalka Hvala ti i ova je pjesma poklonjena tebi, sa zakašnjenjem za Roðendan!



Hoæu pariško plavu haljinu
i jednu žarko crvenu
i jednu crnu ko noæ
i onda æu se vrtiti
vrtiti gradom
ulicama
Biti æe proljeæe
svijet æe se mijenjati opet
a ti i ja æemo gledati sve to
baš sve
sjedeæi
ili šetajuæi
Odavno se znamo
Koliko je vremena prošlo od
doba vitezova i vjetrenjaèa
giljotina i lomaèa?
Tvoje me oèi gledaju
opet
na tržnici kod tulipana
nježno

Ne moæi biti tu
A znati mi dotaknuti
mraènu trbušnu šupljinu
napamet
Prepiru se vlastelini i kmetovi
izmišljenih polja moga tijela
èije je što i koliko treba isplatiti
Nisam kriva što ne znaju da nisam
posjed
Na obalama krvavog mora
jedna je laða odnijela duh stare liènosti
djevojke zvane mojim imenom
Daniela
Mi pripadamo istom svijetu
On mi šapuæe i pruža ruke
nevidljive oèima što gledaju svijet na površini
ja ih hvatam i polazim slijepo
Koraèam po ledu vodi i šljunku
a bosa sam
putujem k njemu!


*

zvuci odlicno u ovo vrijeme da se cita
mila zelim ti da sto prije ozdravis i saljem puno atoma
ujedno i ugodan vikend...kissic

| LOTOS | 18.11.2006. u 00:40

*

Draga (plavuša pa kaj hehehe) pusa za laku i lijepu noæ! :)

| Tigar33 | 18.11.2006. u 00:51

*

Tak mi nekak zvuèi tužno možda radi umora idem spavati pozdravèiæ sekici

| 1Njofra | 18.11.2006. u 01:52

*

79. jutro je. I On putuje k Vama. Bez posjeda i upisa u Knjigu Posjedništva.
Ljubav je biti Vi, s Vama, u Vama, posvuda. Ljubav je gorjeti na stalcima
stopala. Imati plamen koji se izvija poput jablana. Ljubav je koraèati s Vama.
Vijuga svijet kao uzana ulica s prolaznicima i drvoredima. Èuje se žamor
i ljudi se dotièu maštama i kaputima. Oni pristojniji nas propuštaju. Oni znaju
da Ljubav danas kupuje meðu oblacima svoj darak neponovljiva broja.
79. dan i toliko Ugljana rasuto po plažama jutra. 79. noæ èeka nas kao
klupa. Nježno je putovanje. Predivno pripadanje. Èudesno buðenje s Vama.
Pa opet snivanje. Pa putovanje. Ljubav je mnoštvo krugova u krugovima.
Zrnce središta i beskraj prostranstava. Putovanje od sna, od okusa i šapata.
Od Nas.

| Grof V. | 18.11.2006. u 07:07

*

Dobro jutro Danielica....Hvala ti opet na ljepim reèenicama..bila sam na posjeti i na tvome drugom blogu..pa neznam sada koji je bolji....poljubèek i Tebi želim lep vikend....ja sam dobro....poljubèek

| pegica | 18.11.2006. u 07:38

*

u... :-) . svojim rijeèima ostavljaš bez rijeèi

| Slave | 18.11.2006. u 08:55

*

Dobro jutro draga moja vragolanko...tužna sam jako jer mi je dragi otputovao i èitajuæi tvoj krasan post...osjeæam da taman odgovara mom raspoloženju. Nadam se da æeš brzo ozdraviti draga...èuvaj se. Cmokiæ.

| teuta | 18.11.2006. u 09:35

*

POZDRAV NEVIDJENOJ LJEPOTI

| sewen2 | 18.11.2006. u 09:44

*

he he...nadam se da nije daleko...
ali stvarno je lijepo napisano...
pozzz

| -tear- | 18.11.2006. u 09:55

*

Zamimljivo da ljudi stalno putuju u i iz našeg života, a naš život je kao vlak... na nekim stanicama ljudi ulaze, na nekima izlaze, dok su u vlaku upoznajemo ih, no kada jednom izaðu taj vlak se više ne vraæa po njih. Srecom pa su mnoga putovanja "povratna" :). Uživaj

| Chaos theory | 18.11.2006. u 10:07

*

your things come from the Lord
all you have comes from Lord
Btb èuvao i vodio

| zarsipozvaomene | 18.11.2006. u 10:18

*

Panta rei! Daniela, ti nikad više neæeš zakoraèiti u istu rijeku, ali tvoja rijeka pjesama nikad neæe presušiti. :-)

| Antuntun | 18.11.2006. u 10:46

*

Dobro jutro draga, kako gripa? Nadam se da si bolje i da si nasla malo mira. Ponekad mi se cini da su te prehlade i gripe u stvari nacin tvog tjela da kaze: Dosta, odmori!
Juce sam se ubijala, pokusavajuci da napravim sliku vecom a da kvalitet ne bude katastrofa, ali kao sto vidis nisam uspjela. Mislim da je problem da su mi slike preogromne. Kako ti radis, one slike sa Silvom?
Spanjolski sa francuskim naglaskom, mmmm jako sarmantno. Po meni svi francuzi bi trebali pricati spanjolski, bas su neodoljivi tada. Mada ni na francuskom nisu losi ali ovako su malo umiljatiji.

| la vida termina | 18.11.2006. u 11:17

*

Putuješ k njemu...
Hehe... Bilo je zanimljivo sinoæ... Toliko zanimljivo da bih mogla vrištati koliko me glava boli... Ali proæi æe, ne brinem se ja... :)
Pusa, darling...

| Milica Šamšaloviæ | 18.11.2006. u 11:18

*

Samo te tako i vrijedi imati: ako sama doðeš k njemu...
I kako to misle posjedovati božjeg suca?

| misko | 18.11.2006. u 11:32

*

Jutreko Danèi....Baš su mi ulješale dan tvoje rijeèi iz pjesme....nekako odgovaraju vremenu i mojoj pospanosti.....Ne izlazim danas iz piðame i èak sam i kofi "otfurala" u krevet....:o)))
Cmokaaaa...i ozdravi brzo.

| fields of gold | 18.11.2006. u 11:39

*

Talentirana moja! Evo me NAPOKON u ovom slobodnom danu... Pa da ti se javim i lijepo te pozdravim... Pjesma je krasna, koje metafore, vlastelini i kmetovi... Idem veèeras malo uživati u divnoj muzici što zove se etno... ;) Hvala ti, i ti uživaj ako ideš van. Jesi ozdravila? Nadam se da jesi... Puno te pozdravljam i želim ti da si naðeš neki ispušni ventil koji æe ti ovaj vikend uèinit posebnim i pripremiti te za radni tjedan... ;) Pusa!

| anessathiel | 18.11.2006. u 11:44

*

važno da teèe....voda uvjek sebi prokrèi put, kao i tvoji stihovi....

| Irida | 18.11.2006. u 12:56

*

ej
ljepa pjesmica...il sha je vec
ae navrati malo
pusica

| † ..:: ~ DiffeRent GirL ~ ::.. † | 18.11.2006. u 13:04

*

Nije mi lako izbjeæi hvalu, intuitivno, sa razumom je puno lakše, jer kada bi znao sve što neæu, možda bi mi ono što hoæu bilo dovoljno blizu, ali što èiniti kada od poljupca radim rat svjetova, a sve je tako pakleno jednostavno, toliko je toga što veæ osjeæam na jagodicama prstiju, samo treba sklopiti oèi i smjelo pružiti ruku, jer ionako sve je oko mene okupano zlatnom toplinom i mekoæom mraka i sklapanje oèiju predstavlja frazu jednako vrijednu onoj koja opisuje otvaranje oèiju, ili možda, srca :)

| kiwi-club zadovoljstvom protiv kila | 18.11.2006. u 14:57

*

Mi pripadamo istom svijetu
On mi šapuæe i pruža ruke
nevidljive oèima što gledaju svijet na površini
ja ih hvatam i polazim slijepo
Koraèam po ledu vodi i šljunku
a bosa sam
putujem k njemu!

***
Prekrasno napisano...
Pozdrav...

| auroraisa | 18.11.2006. u 15:57

*

joj, divno si to izrekla....kao i uvijek ocaravas rijecima, baratas njima i u stihove ih slazes jednom takvom lakocom...

| filozofije jednog leptira | 18.11.2006. u 15:58

*

Ljube...nadam se da ti je vec bolje...
Pjesma je szper,stvarno...full mi se svidja...
u prolazu sam pa ti javljam da e puunoooo vojim
p
u
s
a

| teate | 18.11.2006. u 16:52

*

želim ti što skorije ozdravljenje, nadam se da je u pitanju ova mala prehlada uzrokovana èudnim vremenom...toplo/hladno...sve u svemu ozdravi što prije.
stvarno ostavljaš bez rijeèi svojim pjesmama....Koraèam po ledu vodi i šljunku
a bosa sam
putujem k njemu!..dobro je kad imamo nekoga kome možemo otputovati, onda kad nam to zatreba, i taj led i šljunak nije tako teško ni proèi kad znamo što nas èeka sa druge strane....poljubac ti šaljem i želim ugodnu veèer

| cvjetovi zla | 18.11.2006. u 17:31

Na klupi u parku
sjene su pokrale dan
Sad haraju noænim stepenicama
pa zadirkuju
Hvataju šešire
povlaèe za kaput
stoje na cipelama
Nièeg nema osim dodira
i prolaze
slijepi putnici
gluhi putnici

Ti si nestao
Jer Ti bi me noæas ostavio
Èiniš to èesto
zamrzneš srce i šapuæeš sebi
da me voliš jaèe
a istinu si sakrio pod kljuè?
Od kog je skrivaš?
Utonuo si u noæ
Zaželio se samoæe
Pa me ne dozivaš i ne ljubiš
Ne znaš me više gledati
Bojiš li se?
Vjeruješ u tuðe sudbine pa
svoju krojiš trsnim škarama po njihovoj šabloni
A tako si nježan i mekan
Ludice što ti je?
Nikada te nisam osjetila kao veèeras
a ti æeš nijem i dalek
pronaæi mir u svojoj postelji
i stavljati na kocku svoj život
Hoæe li sudbina Slave Raškaj doista
biti dostojna tebe?
Zašto uvijek gledaš s druge strane ceste dok
koraèaš sretan samnom?
Radije æeš biti u tami.
Što da uèinim?
Gdje da stavim svoj dlan?
Ti neshvaæeni èovjeèe od samog sebe
Oh moj djeèaèe
ne brinem ja za svoje sudnje sate
s tobom
Ako me ostaviš
ja neæu biti manje tvoja
ja neæu biti manje od sebe
ali što æeš ti biti?

Djevojèica s sabljom od rijeèi se zaigrala
otjerala je glavnog direktora snimanja sapunice
Obièni ljudi s njegovom vizitkom
rekavši
što æe to meni?




Mislio je da smo mi stoka a on kauboj
Glavne scene se isporabavaju samnom izjavio je drsko
Može pogotovo ona scena šamarèine na
vašem licu mojom pesnicom
Nacerim se zlobno
Otišao je Želimir Josip Gracija Sabliæ kako je i došao
do mog stola iznenadno i bez rijeèi
Noæ je tek zapoèela

Za sam poèetak moje je ime Daniela, moja uloga Martine u prvoj hrvatskoj radijskoj sapunici je donijela malo pomutnje meðu èitateljima pa misle da foliram.
Ali jedino moje i pravo ime je DANIELA, Martina je samo uloga na koju sam ponosna.


Kao što sam Vam rekla danas je bio jedan od malo važnijih dana za mene, naime danas sam na odreðen naèin otpratila svoje dvije pjesme u život bez mene, kako se to kaže.
Osjeæam se kao mama koja je otpustila svoje kæeri.Da se razumijemo, ne želim ni na koji naèin preuvelièavati èinjenicu da su to samo dvije pjesme i da je to izdano u zborniku èiju æete sliku dolje vidjeti.I moju pjesmu (jednu od dvije) koja je u njoj štampana.
Teško je zapoèeti i odvažiti se na neke malo ozbiljnije korake kada se bavimo pisanjem, jer svi oni naši prethodnici su nam dali velik zadatak znati ih barem dostojno pratiti u tome.
Pa zaista možda ja i nisam izvrsna,ali sam ponosna, jer moje je pisanje sve što ja zbilja imam i što me raduje, i stoga mi se na odreðen naèin ostvario djeèji san.
Lijepo je sanjati, a još je ljepše ispuniti snove.
Nije bitno koliko su oni maleni ili veliki za druge, važno je da smo mi ponosni na sebe.
Ja sam ponosna na sebe.I manje je bitno što æe drugi reèi.
Eto tko zna gdje æu ja na kraju završiti, ali eto koraèam naprijed.I sjajan je to osjeæaj.
Sada æu Vam ostaviti par fotkica i moju pjesmu.


NAPOMENA : ISPRIÈAVAM SE ŠTO SU SLIKE LOŠE KVALITETE I NEPRAVILNO UREÐENE, TEK SAM STIGLA DOMA, A NEMAM SKENER...







Moja pjesma





I za sam kraj nadam se da ste svi imali uspješan dan i zbilja Vam svima HVALA na podršci opèenito, da nije bilo Vas i Vaših lijepih misli tko zna da li bih se ikada usudila bilo što barem pokušati objaviti.
Pa stoga ja sad idem van proslaviti ne samo objavljivanje veæ svoju hraborst, nevezano uz moguæe objavljivanje imam jednu duboku crnu tajnu koja me uvijek prijeèila u napredovanju, za koju nije nitko osim mene same odgovoran, i mojim najbližima ta tajna izmièe, jer se ona ne vidi i nitko je nije naèinio.Èini se da se Daniela ipak odluèila odvažiti prerezati sve pupèane niti s prošlosti, ono što jesam, jesam, pa kako bude.
Èitamo se sutra, mislim da sam danas zaslužila jedan mali predah, ali i nije predah kada ste mogli proèitati uvrštenu pjesmu.

Kupi veæ otkazanu kartu
okreni se okretanjima u nizu
i kreni dalje
Moje su usne sada staklene
i tijelo mi je veæ spakiralo nježnosti
Ne izusti kletve
neæe ti pomoæi
Naše dijete nije roðeno
niti je ikada bilo zapisano u karmièkim notesima
da ti i ja smo jedno
Nikada prednja i stražnja korica knjige
mi nismo èuvari tajnih zapisa
Nikada dvije polovice jabuke
crv se ušuljao da nas izgrize

Ja ga volim

Koraci
nijemi teški baèeni iz udova na tlo
stolac ih uhvati i zarobi u trenu
Nikada se nisam osjeæala èudnije
i nikada se nisam mogla boriti protiv mira
koji je umor diktirao
A hodala bih gradovima
A tražila bih te u dalekim zemljama
No koraci su prepustili svoju glad
malom kafeu na kraju grada
Grad na kraju svijeta
Èesto sam stavljala samoj sebi kažiprst na usne
da sprijeèim izgovor demonskih igara u njemu
pred onima koji su me pitali
Ostani
Prièali su zidovi
baršunom odjeveni
Magièno crveno crno
topla atmosfera
raðanje aureola stida
Ma nikada se nisam osjeæala jasnije no noæas
Sjetila sam se kako me umaraju
pitanja na koja imam odgovor
i nudila sam si mnogo neznanog veèeras
samoj sebi u samom trenu
bez igdje ikoga
I mogla sam se udubiti u
udubljenja
Zasjela je glazba u mene
drzak èin i bespotrebno je objašnjavati
Na kraju grada u demonskom predvorju
skrila sam svoja koljena od
gladnih vukova
što me prate u podne
Na rubu iskrhana èaša
milimetarski talog na dnu
èekam da padne
šutim
ne mièem se
promatram stranca s druge strane sjeæanja
On me poznaje tim pogledom
a do njega djevojka crne kose s sjajem u oèima
Nikada me neæeš zaboraviti napišem mu na papiriæ
izgužvan i prljav i proslijedim po konobaru
koji me dotièe nonšalantno
Nije mu jasno kako mi tako nešto pada na pamet
a ja mu veæ èuvam dušu na polici
pod rednim brojem šta ti ja znam koji
prljaviji je na danjem svijetlu
zapalit æu lampaš za njegovu pokojnu dušu
Pomaknem usne,protrnem od vlažnosti vlastitog jezika
naglo ustanem
èaša padne sa stola
i razbije se u stotine sitnih komadiæa
Ulazi nagli nalet vjetra dok ispraèam
svoj stol za kojim sjedim stoljeæima
ponovno?

Prvi stadij

Labilna djeva skupila se na podu muzeja
Nikada mi pobogu nije bila jasna njena namjena
klizila je u sebe i van sebe
Ne to nisam mogla biti ja
Ovo je neko vrijeme imaginacije i surogat majke ne postoje
za jednu novu utrobu
Jer roditi se trebala žena
Uvijek žena
Derala se kroz uši
Šutjela kroz nos
Plakala kroz usta
Jela se kroz sebe
Topila se i slijevala u lijevak na podu
Odnešena u neprimjeæe

Drugi stadij

Bulevar
Prikazao mi se anðeo na dlanu
Više se nismo bojale svih žena koje su se trebale
uoblièiti vriskovima uma
Davale smo se koraèajuæi
Nijemi korak i nijema duša
stopiše se u olovne brodice što bešæujno stoje
navuèene na obalu
Izrièita naredba tramvajskih pruga
prati
kreni
vodi se
i budi
Još jedan novi dan spreman da bude
otpušten u ropotarnicu uma


Stadij treæi

Pogledaj još jednom u haljinu što je imaš
postaješ li tkanina, tkanje, nit, potka?
Osjeæaš li grešnu misao stvaratelja
materije?
Plakala sam
Plakala je i ona
Nismo se pitale koja æe još od nas plakati
Nismo umobolne stoga što nas je bezbroj u košnici
Ne reci više ni jednu rijeè koju odavno znaš
šapnula mi je prvobitna djeva i
ja sam legla u noæne jastuke da se odmorim.
Plesale smo.

Skupili su hladne ruke
Okupili se u krug
Oèi su im sjajile crveno
Tamna ih je noæ voljela i mastila im èela
Na nebu luneta
Prvi od prvijeg odluèio se na sukcesivnost
prvog od prvijeg
Nitko nije znao kamo ona toèno vodi
dok prvi od prvijeg nije rekao :
Kubus soba!
A ona sakralno odjevena
Širi se vonj tamjana
U sebi ponavljaju jednu te istu želju
Biti Bogovi
Bijeli stolnjak prostrt parketom
Jedna èaša
Jedan tanjur
Jedan nož
Ritam ih nosi udaraju 27 puta o dlanove
Toliko ih dana dijeli od kada su postali
èisti od svijeta
A veèeras je još jedan prvi od prvijeg postao votivan
Prvi od prvijeg uhvatio je njegove ruke
doveo ga je do èaše,tanjura i noža
Uhvatio je nož
i uskoro se našla bedrena spolija na tanjuru
a krv u èaši
Prostorijom se zaigrao krik
Sada si u limbu rekoše mu.
Dugo u noæ luneta je sjala
a neki se novi grešnik odrekao raja!

Puste guste ulice kao rijeke tempera po slikarskom platnu udarile su me i nosile daleko
dan je bio crn
lijepljiv
a njegovi su se nanosi sušili na mojoj koži
U trenutku kada sam osjetila stezanje
odbacila sam svoje platno i postala sam tempera
Stala sam na rub
iskoèila iz okvira
pala sam na ploènik
stopalima u cipelama
naranèastim s zelenom mašnicom
i uhvatila
kraj konopa moje ljubavi
A ona je lebdjela
bježala
Nosili su je vjetrovi noževa
i parali moje crveno nebo
Nije se moglo vidjeti
krvarenje
Nije se mogla vidjeti rana
Moja je ljubav živa
ali ona šuti
Èeka neki novi april da mi dodirne kosu
Skriveni pogled i
opijen jezik me ispraèaju
kada zakoraèim u novi tren
Kaži mi
Šapni mi
Povedi me
ali
èuje se samo kako diše
Znam
nekada sam plakala nad susretima s samoæama
Natiskana slova u mom žutom dnevniku
neuravnotežena stranica s olovkom
još uvijek volim škripanje drvene olovke
bojim se kada ne èujem taj dodir
O kako je divno biti doista sam s svojim ljubavima
Moji mentori bi se zgražali nad mojim estetiènim mislima uoblièenih u neregularnu formu
Oni ne znaju da
kozmološko oko u èošku nadolazeæem
zelene je boje

Mrtva tišina
Moj snažan uzdisaj slomi je do kraja i otpuhne
na moje zjene
Otvorim prozor i nasilno uðe buka s mirodijama
Te zaèini moju sobu
Ohladi ugrijan krevet
Zapleše s zvonèièima na lusteru
Igra sjenka na ogledalu
tko smo pitamo se ja i mojih sedam Daniela?
Noæ je tek zapoèela
koga æemo sresti kada ostanemo nas sedam?
Uzalud se sveto spuštaju kapci kao što se sklapaju dlanovi
pred molitvu
Mi smo veæ poslužene nemirima
u
kristalnim èašama
porculanskim tanjurima
srebrnom bešteku
Veæ gorimo u svijeæama
Veæ blagujemo u zdjelama od mesa krvi i žila
Veæ se sitimo kolaèem zore

Èula sam juèer
Šaputali su dubokim i visokim tonovima
o našem èvorištu

U našu ljubav sumnjaju oni što vjeruju da boguju
Moralisti bez morala
Gladni koji ne znaju jesti
Žedni koji se boje piti

Znao si da sam kasnila na isti onaj spoj
sa sudbinom u 17 h na autobus linije 128
ali tebi je roðendan dragi
a èestitka je još na stolu

Kasnila je žuta koverta s roðendanskim darom
položena u ormar
Njoj se još nije polazilo
željela je ugnijezditi moje topline da ih
donese k tebi

A ti ipak nisi sumnjao dok su se pahulje pekle na
žaru kestenjara na èošku da sam nas izdala
Oni to ne razumiju

U noænom baru sa stotinama lica
crne hlaèe
crna košulja
crna kravata
crne cipele
crni kaput
i
premodre oèi u jednom paru èetiri oka

Ples èegrtuša na vrelom suncu reflektora
i kulisa od dima
Kretanje kroz stolice i preko stolova
fensi restoran s glazbenim ortacima

A ja sam plesala
smijala se
pila
i
hranila se ljudima
za oboje
poput trudnice

Dok otkucao je treæi sat od ponoæne žile kucavice
moji su me koraci pratili izmiješani s tvojima
Zar æu te pronaæi?
Hoæu li?
A dan je bio dug.
Hoæeš li mi ikada oprostiti
zaspala sam dok si me ljubio
ili sam sanjala?

Promocija

U petak 3.11.2006.
u 19 sati u knjižnici Medvešæak, Zagreb, Trg žrtava fašizma 7

U sklopu Tribine 19
bit æe promocija knjige Èetvrti listopad Slavice Šaroviæ
gosti na promociji æe biti:
direktor izdavaèke kuæe Biakova Ivan Bekovac Basiæ,
prof.pjesnikinja Maja Perfiljeva
književna kritièarka Ljubica Šego,
prof.stihove kazuje akademska glumica Kostadinka Velkovska
glazbena pratnja Toni Eteroviæ
voditeljica tribine Mirna Èadež Maljenoviæ, prof.
dobro došli svi ljubitelji poezije



Tango to Evora






Danas budi dobar i ne pitaj me zašto nosim bijelo lice

Djevojka sa lažnim usnama preuzima kontrolu
Svijet je zaigrao rulet s snježnim pahuljama na njenom kaputu
Oèi mi sjaje kao ribe u akvariju pod umjetnim svjetlom
Vjetar je huknuo ispod moje haljine i dodirnuo mi svilene èarape
Moje cipele žurno dodiruju asfalt, zveckaju zvonèiæi ljubavni
Na radiju netko govori èetrnaest je sati i osamnaest minuta
Zamišljam se u udubini koja je topla poput majèine utrobe
Zamišljam da nisam ovdje i da me ne boli tup udarac od vremena posred grudnog koša
Palim cigaretu,a njen me veo odijeva
Žmirim dok me mladiæ u prolazu odmjerava kao da sam na dražbi
Osjeæam kako mi kosa leti i leti i leti
Na tren zastanem, bezrazložno, pomislih
A djevojku ispred mene raznese nevidljivi vlak koji je ispao iz traènica
U daljini ljudi koji mi mašu i zovu me
Noæ æe skoro i ja produljim pored
Prati me miris opojnih kestena i lice me zazebe
Nasmijem se samoj sebi
Iduæa postaja knjižnica Medvešæak
Samnom putuje ljubav

Sve je kao na razglednici
savršenih dimenzija
iz savršenog kuta snimano

Jedna je upravo stigla iz tvoga grada
i jedno žuto pismo
a drugo veæ stiže
obeæao si

Ja ležim na podu
pa se smijem
i ne znam kuda sa svojim tijelom
pa se vrpoljim
pa se okreæem
pa izvodim podne piruete

Ti si u drugom gradu

Ja se miješam s kazaljkama na satu
pa se kreæem u krug

Osjeæam gušenje praznine
kao da sam na dnu ponora
i sunce ne prolazi kroz mene

Nije da mi smeta
ali ono što osjeæam ono što znam
to je mnogo mnogo više
od onoga što ti nasluæuješ

Odjednom me otvaraš svojim glasom
malena napravica te uvodi u mene
ne smeta mi
dajem se
dosta mi je ostajati dole


Opraštam ti pogršene korake
sneni su
topli su
nema pohote

prije su me željeli odmah i sada
s nogu u tramvaju
s leða u haustoru
boèno u wc-u
brzinski i prljavo

ti odugovaèiš
kupuješ nam vrijeme

Ja te mogu voljeti.

Današnja pjesma je posveæena mome obožavanome djedu Stjepanu!
I svim dušama sa one strane ovoga života.
Neka im je vjeèni mir!
Uz Franka Sinatru My way





Ti smrti kada mi jednom doðeš
i zagriješ moje tople kosti svojom hladnoæom
i poneseš me u ponor nad ponorima
i prikriješ moje vjeðe

Ti smrti kada mi jednom doðeš
i obojiš crnim tamama moje bijele odaje
i izvjesiš crne zastave na laði koja više neæe isploviti na puèinu
i prisvojiš moj dah

Ti smrti kada mi jednom doðeš
i uroniš svoje duge ruke u moje krvavo srce i išèupaš mu otkucaje
i položiš dlanove na usne modre i zaustaviš pomicanje
i magnetima svoje moæi kada mi izvuèeš dušu

Ti smrti velika i nepokolebljiva
Ti smrti kraljice vjeèitih polja pustoši i kukolja
Ti smrti trgovateljice raspalim i trulim tjelesima

Ti smrti vjeèita neprijateljica svoja
Ti koja jedina ostaješ u svojim carstvima i ne poznaješ svijetlosti
Ti crna nevjernice i spono straha i vjeèitih nadanja

Ti smrti kada mi jednom doðeš
tvoje æu usne poljubiti i postati zaruènica tvoja

Ti smrti kada mi jednom doðeš
ja æu te zagrliti i koraknuti s tobom

Ti smrti kada mi jednom doðeš
tvoje æu skute stisnuti èvrsto

Ti smrti kada mi jednom doðeš
tvoje æu ruke oprati svojim nježnim snovima!