Danielaland : Svevremenski let

Moj æe biti drugaèiji dar

O Vi sneni èovjeèe što se bliži s zvjerskim noæima
Tek sedmu noæ od bezbrojnih sedam

Ja æu Vas cjelivati gdje vas oštrice rijeèi izrezaše
iskomadaše i izranjavaše
Tamo gdje su vam šivali usne da ne zazovete
Tamo gdje su vam lijepili kapke da ne vidite
Tamo gdje su vam varili uši da ne èujete
Tamo gdje su vam palili kose da Vas ljute kiše nahlade

Moj æe biti drugaèiji dar

O Vi sneni èovjeèe što se bliži s srebrnim noževima
Tek sedmu noæ od bezbrojnih sedam

Ja æu Vas nijemo voljeti i pogledima
ljuljati kao lahor klasje
Tamo gdje vas uprljaše blatom
Tamo gdje vas išèetkaše srpom
Tamo gdje vas potopiše kapljom vina
Tamo gdje vas istrošiše da Vas napune prazninom

Moj æe biti drugaèiji dar

Satkan od svih tama svijeta
tek ležaj od dodira vjetra
jastuk od mirisne trave proljetne
pokrivaè od pijeska i žbunja
a budilica od glasa moje duše

Oh Vi sneni èovjeèe ja æu biti drugaèiji dar!

Nisi još sreo ženu
koja æe uèiniti sve za tebe
koja æe te gladovati a nikada biti sita

Nisi sreo mene
a
sada kada me vidiš
nagu
u crnom donjem rublju
ti ne znaš kako me razodjenuti
a trebalo je snage
doæi
stiæi
prilaziti
voditi se k tebi

Ali ja te želim
kao ni jednoga do sada
stoga
predaj mi svoje muke
darovat æu ti svoje snove
milovati svaku boru
Željeti tvoje snage
u svojim bedrima
Ne brini
voljet æu te kakav jesi
s
lošim izborima
s malim zastojima
Ti ne znaš kako
ali ja znam
zato prepusti se
biti više od moga ja

Željela bih uroniti licem u tvoje dlanove
stisnuti se kao pijavica i isisati tvoju toplinu
Željela bih sada biti tvoje malo plavo zlo

Cavalleria Rusticana P.Mascagni





U susjedstvu žaluju
otišao je na nebo èovjek i div ulice
a ja u svojoj sobi
okupana bojama s zidova
luðaèkim i snažnim
slušam pjesme
snažne i hirovite
nemam osjeæaja
rekli bi
O kako se varaju svi licitari moga srca
ja sam jedna i jedina
snovima uronjena u realnost
Htjela bih samo shvatiti jedan dio
novih bolova
Èemu sve te sirove maske
kada se još nisu osušile i ispekle
u raðaoni duha
Ne možda i ne vidim dalje od ovog sada
ove sjene što me steže oko vrata
i davi me lagano
Postojanje je tako slikovito i likvidirano
Nitko me nedoživljava više
kao ženu i ljubavnicu
Svi sklanjaju pogled kada koraèam
ulicom istom u kojoj lažne
buduænosti petljaju po tijelima
Prizvali ih vjernici bez vjere
Oh kako sam mirna i kako se smiješim
noæašnjoj noæi
Ja mora da æu spavati mirno s noænim morama
jer ih ne tjeram dodirima straha
Opet æu se splesti u konaèni niz
vjerovanja u sebe i udahnuti æu
dodir nov i snažan
pljuskovit i smrdljiv po pustoši
Ja mora da sam zadnji primjerak
besmisla u ovaj gužvi amatera

Mi volimo da se skrivamo noæu
do dna i do kata više
Mi volimo biti divlje zvijeri i
jesti se iz meðunožnih mrzlina
Mi volimo da snujemo sne bez povratka
i sjeæanja
Mi volimo stajati na stanici na kojoj nema zastajanja
Mi volimo da se dijelimo i množimo na
bezgranièna stanja svijesti
Mi volimo da se rugamo svijetu maski i krabulja
Mi volimo da se ne poznajemo površno poetski
Mi pristajemo na negacije savršenstva
Mi posustajemo biti adoranti
Mi volimo ljude s klaunovskim facama
i ne vidimo grešne misli ako se smijemo dok
se krv slijeva niz vratove
Nešto je prokleto u nama što nam nudi
jedinu opciju koja glasi
Mi!

I dok lutam uskim ulicama
hvatajuæi svaki milimetar ulice
hvatajuæi svaki dodir zraka
ispuštenog iz prolaznika

što se smiju ili su tužni
što boluju ili su sretni

Osjeæam tvoj ud u mojoj utrobi
i mislim o nama
kao sjedinjenom biæu
a
oni me gledaju
vide moje osmijehe
ne znaju èemu se dive u meni
a
jasna je stvar
to si samo ti

U rano jutro
dok ti èujem glas
dok me nježno nosiš u novi dan
U podne dok mi dotakneš misli
i udariš kao gong u mome srcu
kao top na grièu
U veèer dok se sjenke igraju dodirivaèa
nova igra
ja znam samo ti i ja

Izranjamo iz mraka.
Što želiš?
Izazivam te šutke.
Previjam od superiornosti.
Ispituje me želja u utrobi.
Samouvjeren si.
Ne pitaš.
Želiš.
Pa uzimaš ponuðeno.
Ispijaš iz oèiju sve što pronalaziš.
Pomièem glavu.
Zavaravam te da sam podatna.

Spuštaš dlan na moju sisu.
Kliziš poput kapljice vode.
Bradavica mi bukti.
Odmièem se.
Uhvatio si je snažnije.
Želiš vladati.
Šutiš.
Dahæem.
Uèiniš pokret silovit i grub.
Neæeš me slomiti.
Padam.
O ne!
Ljubiš me.
Grizem te.
Hvataš mi ruku.
Stavljaš je na meðunožje.
Osjeæam tvoj ud.
Podižem ruku.
Smeta ti.
Zabijam nokte u zapešæe.
Gledam te ravo u oèi.
Uživaš u boli.
Lice te ne odaje ali ja te poznajem.
Tvoja toplina se miješa s mojom hladnoæom.

Zaustavljaš nas.
Ritam to zahtjeva.
Jebem te pogledom.
Ispoèetka i ispoèetka.
Osveta je na repertoaru znam.
Zavlaèiš mi se u gaæice.
Ali ne dodiruješ.
Najradije bi kleknuo.
I položio jezik ali neæeš.
Neæeš !
A ja to znam pa opet gubiš.

Okreèeš se kao da æeš otiæi.
Ali vraæaš se.
Zavrtiš me.
Pa još jednom.
Želiš da mi haljina spadne s tijela.
Prozirem tvoju želju.
I uguram prst u ovratnik.
Povlaèim ga prema dolje.
Gumbi frcaju.
Ljut si.
U letu hvataš rub haljine.
Povlaèiš je.
Rasparala se.
Stojim gola.
Mokra.
Privlaèiš me uz sebe.
Maziš me.
Trljaš se o mene.
Podižeš mi nogu.
Otkopèavam ti remen.
Pa šlic.
Plešemo.
Spadaju ti hlaèe.
Zaustavljen si.
Ja se odmièem.
Gledam što æeš uèiniti.
Izvlaèiš nogu po nogu iz nogavice.
Gledaju nas ljudi.
Šokirani pogledi.
Otišli smo u krivom smjeru.
Prva izvedba.
Tango erotic.
Ne dodiruješ mi stražnjicu iako kliziš prema njoj.
Zabranjena zona.
Tko æe prvi?
Violina,violina,violina.
Hvataj kraj, hvataj kraj.
Neeeeeeeeeeeeeeee još!
Uskoèila sam ti u krilo.
Èuje se pljesak.

Ispuštaš me iz ruku.
Na tlu sam.
Mrlja na tvojim hlaèama.

Mrak.

Na poèetku vrata
Pletu se mreže mirisnih tkanja
Ulaze dva biæa otkinuta od svijeta višesvojstva
Ljupka lica isipaju zadnje uloge na stol
Pijesak pripadanja
odrièu se sudbinskih krivulja
Smrt otjeraju u kut
Ona èuèi ona se ljuti ona je nemoæna
Ljubav je nesnosna
Bolna je smrt
Smrt krvari i povlaèi se sve dublje u sebe
Umiremo za nju
Umiremo za smrt koja se boji
Prolaze nas srsi
Ispijamo je bezrezervno
Jebemo se do istrgnuæa

A onda je ponedjeljak ljubavi

Dva lica bijela iz teatra apsurda
Sjedimo jedno nasuprot drugog
gaðamo se
ljuti smo
skidamo se
grebemo kože

Svi naši dani potopljeni krvlju
Ne možemo hodoèastiti

Ja ne vjerujem
Ti ne vjeruješ
lažemo èisti poput pahulja
lažemo istinama svojim
vrti mi se
skinula bih svoju kožu
pa mišiæe
rašèetvorila bih se
gubim smisao
daješ mi suze
govoriš da nitko nije kriv
žalimo što nam nema spasa
LJUBAV JE MRTVA
Ubojica se skirva oko srca
i petlja s nožem
izrezao je ono nedohvatno sveto vjeèno
nema je više
nema nema nema

Pijemo zajedno
drogiramo se blizinama
pjesme nas nose
Smrt ustaje
Prilazi nam
stolice nisu svete i bijele
postaju crvene i trule
sjedimo i dalje
Gledamo se i gaðamo ne dodirima
ne vidi nitko ništa
mi se jebemo usput
još jednom za kraj
vrijeme nam istjeèe
Ne postoje više smiješne scene
samo sivilo i tupi udarci tijela
inferiorna jebaèina nad jebaèima

Stolice se raspale
mi smo pali na pod
smrt nas dotièe
jedno pa drugo
ne boli ne boli ne boli

obeæali smo jedno drugom
ALI
LJUBAV JE MRTVA

Gledaš me
Gledam te

Smrt je u oèima
Upravo nas je
pojebala
VRHUNAC!

Mnoge sate što su ispred nas
nikada neæemo spoznati dok ne odumremo u našem postojanju
niti æemo ikada prodrijeti u epicentar našeg sretanja
nikada neæemo oèitovati naše misli jer su
kao slike koje se naslikavaju i preklapaju
brzinski kao u nekoj rutini
na ovom svijetu nitko se ne može spojiti u jedno drvo
niti se mogu dvije duše stopiti u jednu pa da njen odljev
kloniraju duhovi buduænosti
teška je spoznaja da je èovjek sam i da nikada neæe biti ništa više
osim toga
ljubav je samo ozonski omotaè dva tijela što se
nude na istraživanja i petljanja kiruškim instrumentima
umova viših sila
ljubav je samo štit što obavija do trena
stvaranja rupa kroz koje uvijek iscuri jedan
obièan ljudski život

Ovo sam ja!
Moje oèi, moje usne i moje lice.
Ne sasvim jasna, kako se i prilièi tajanstvenim damama.




Pijem kave.
Gorke i bez šeèera s malo mlijeka.
U zadnje vrijeme sama.
Godi mi.




Vozim bicikl, noæu, dok je jeza u kontenjerima iz kojih
izvire smeæe, zabavlja me pomisao, da propadnem u
asfalt. Ali to se ne dogaða.
Barem ne meni.
Vozim crveni bicikl, s malom trubom.
Jer mi se vozi.




Pijem pivo s slike, jer mi odgovara i jer savršeno odgovara uz tequilu.
Bacam boce u posebne plave kontenjere gdje piše staklo.
Zabavlja me reciklaža.
Ne, mislim da se ja neæu reciklirati, osim ako ne postanem ukusna crvima.
Jednom.



Slušam zvuk trube, ne nema nièeg tužnijeg u noæi, dok divljaju vjetrovi.
Slušam i dok ne èujem ništa osim vjetra.
Pa zar bi to itko i mogao razumijeti?



Time se bavim ovih dana, i nema me !

Ne, ne pitaj me za moje prve korake ka slobodi,
jer oni su uèinjeni davno,
dok još tvoje zaèeæe nije bilo na tomboli,
tvoj broj se još nije izvukao,hlapljivo.
Nitko se nije derao,redni broj 7777789!
Nitko nije potrèao,nitko nije naèinio zbrku na
plavetnom nebeskom podiju raðaone.
Stoga pokupi mrvice i odnesi ih u kemijsku èistionu
na obraðivanje kemikalijama,
postoji mala šansa da æe postati bijele.
Mrvice?
Oprosti,mislila sam na komadiæe tvoga srca.
Prièam ti nerazumljivim jezikom?
Ne nudi mi poniznost,ja nisam kolekcionar robova,
iako sam nekada imala empatije,simpatije,drangulije,
zlato,dijamante,ljubav,zanos,uzlet,pad.
Iako sam grabila sve.
Mogla bih i tebe,mogla bih kada bih samo
lagala sebe samu da ima nekog smisla.
A nema.
Tvoje kose,kosti,koža,ud,nokti,
što bih ja sa time?
A ono pod površinom,isprevrtala bih
kao vešmašina garderobu.
Ne potražuj moju utjehu,jer slomit æe te njena
èistoæa.
Ja sam roditeljica ljubavi,
a ti zaèetnik praznina.
Èekiæ i jastuk!

Napomena : Svima koji me èitaju,ne znam da li æu stiæi do vas ovih dana,jer imam opake radove u kuæi,ruše mi zid i tako to...uglavnom kada stignem doæi æu!

Dragi moji koji me èitate danas moram ukrasti malo prostora da èestitam svom
najdražem frendu Draženu roðendan!
Nadam se da æete se svi vi,poznati i nepoznati pridružiti èestitkama.
E pa Dražene želim ti zbilja sve najbolje,zapravo mislim da æu ti èestitati na svoj naèin :
Želim da ti se ostvare sve želje osim jedne,da bi imao èemu težiti do kraja života!
Volim te Dražene i èuvaj se!
I za mog jedinog iskrenog,poštenog i pravog šarmera pjesma :




Kapetane!


Kapetane mojih snova,ustajmo od stola,dosta smo pili šarene èajeve koje je stvarala svijetlost kroz oslikane prozore.
Ne nemojmo više stajati samo ovdje i samo sada,trebam malo friškog zraka,ne samo onog iz tetrapaka,sprešanog,utabanog...zrak se sada prodaje u malim kolièinama...s cijevèicama ga udišeš...onaj zrak naše intime,stvorene jedne noæi,one naše nevjerovatno nabijene noæi...ma nismo se ni dotakli rukama,nismo se ni vidjeli,ali smo opstali u jednini.
Kapetnane pusti me da sanjam meðu klasjem zgasito žute boje...doði!
Dok æu ja udisati otkucaje žita,ti mi prièaj o svemu što nikada nisi želio dijeliti, ne budi više sam kada imaš samu mene...ne smij se mome sramu i mojoj èistoæi pokreta, iako su nalik zavodnièkim,damskim,iskusnim pokretima uvjeravam te ''ja sam od nikog voljena''
I kapetane nemojmo sada otisnuti se na modro more i piti rum iz drvenih lonèiæa...ne da mi se krenuti u potrage za izgubljenim blagom...ostani da iskopamo blago u našim danima.
Ne može vrijediti manje...o ne, to zasigurno ne!
Kapetane skini odoru i pokaži mi što kriješ ispod lažnog poveza...zar je tamo kozmološko oko?Što se krije ispod tvoje kože,tvog krvavog mesa,ispod tvojih kostiju sastavljenih po shematskom prikazu davno zacrtanom na granici paralelnih svijetova stvaraoca?
Što ostane kada istrune ud na mrtvacu u zemlji?
Ostane li zbilja samo onaj duh koji je nekada održavao tijelo da stoji uspravno samim time i taj ud?
Kvragu!
Kapetane nauèi me o životu...ja se još uvijek bojim ljudi s dvostrukim redom zuba,papcima i dugim noktima...bojim se da me ne uhvati jedan od onih koji se prilijepi uz ženu, koji je proždire.Koji jebe svoj prolaz kroz tijelo,mozak,dušu,a onda se ponovno dijeli.
Partenogenièno vjenèanje...o ne, ne želim da me dohvati,jedan s valovitom lubanjom...kapetane povedi me dalje...
Kapetane ovi su dani izostavili kišu kojoj se ja uvijek rado prepuštam...ne dopusti da ostane na tome...stvori mi kapi kiše,pa makar to bile tvoje suze...ili moje...napušta mi se moje tijelo...uguraj me natrag,ako ti se svidim dostatno za ovaj život ili me išèupaj svojim šakama,kao da èupaš korov iz vrta...uèini nešto, ili ništa...
Možemo i sjediti ovdje...pogledaj me...èaj se ohladio,govorila sam previše svojim èutanjem...bojim se da me nitko nije èuo...o kapetane...brod je u luci,izvuèen na kopno,suši se od sunca...istrunut æe bez laka...pazi što æeš uèiniti!

(brijem da savršeno paše uz našu prièu Eagles i Hotel California)





...želim ga ooo kako ga želim...
Njegovo tijelo i njegove godine...
Želim da se sretnemo po ne znam koji puta u jednoj jesenskoj noæi, jer ja obožavam jesen, dok žute kiše luduju gradom, dok vjetrovi plešu kolo i raznose odjeæu s štrika...
Želim ga sresti i pogledati ga u oèi, i prepasti se sama sebe u tom trenu.
Želim vidjeti njegovo izbezumljeno lice dok æemo se kao grešnici skrivati u smrdljivim ulicama, i dok æemo nagaziti na mrtvog štakora, želim mu podariti užas, sve ono što je tako realno i stvarno, moje omanje sise, i ožiljak na nozi, velièine 1-dnog centimetra, s unutarnje strane koljena...želim mu podariti dvije jamice iznad guze, a onda me on po tome uvijek može prepoznati, želim mu dati sve što je on imao od drugih, ali mu nisu znale to servirati na stol, svježe i upakirano u crne haltere...
A onda æemo se mrziti na stolici u nekoj rupèangi, pit æemo kavu, gorku i crnu, a onda i vino, crveno ili crno,samo, da nas udari jaèe i da nam pomuti um, da se samo pretvaramo da smo dobro, a da budemo zajedno loše, da poželimo utonuti jedno u drugo tako jadni i sami, a opet u samoæi zajedno...želim mu staviti ruku na meðunožje, jer on to neæe oèekivati od mene, a dakako ni ja sama to ne oèekujem od sebe i tada bi me bilo užasno sram, crvenjela bih se, ali bih prešla granice normalnosti, a to je ono što nas èini ljudima, biti ljudi koji ruše granice, biti biæa koja se ne boje èiniti ono što je tako dobro znano i nije pogrešno, samo možda nije uvijek normalno i što je nesmotreno, jer se meðunožja nedodiruju u javnosti, ona se dodiruju u tajnoj sobi, ispod tajne plahte, u mrklom mraku...
I jest æemo pržene lignje, masne i neukusne, koje je pripremio debeo ,brkati kuhar, u sumnjivoj kuhinji, s sumnjivim higijenskim uvjetima, ali hranjive, jest æemo ih iz otkrhnutih bijelih, obiènih tanjura, s èaèkalicama, a onda æemo ostatak upakirati u novinski papir i strpati u džep...i ponijeti u našu sobu, našu sobu koja æe biti samo malo veæa od madraca na kojem æe biti samo obièna bijela, pamuèna plahta...koju æe natopiti znoj naših tijela...našu sobu...praznu, samo prozor bez zavjesa, velik prozor, s napuknutim staklom, kroz koji se vidi cesta, jedna ulièna lampa, krièavo žute boje, neonska lampa...i auti koji prolaze rijetko kad i prolaznici koji nas ne mogu vidjeti...ali mi njih možemo...u našoj sobi æe se nalaziti samo jedan stolac i prenizak stol...pa æemo morati sjediti na madracu da bismo mogli jesti s stola, a onda opet, bit æemo preniski za stol, pa æe nam brade sezati taman do ruba stola...imat æemo prenisko ili previsoko sve...ohh da...
I samo jedno ogledao, zrcalo u kojem æemo se promatrati...dok ne utrne svijeæa i danje svjetlo...i onda æemo se voljeti tijelima i dodirima upoznavati skrivena mjesta, onda æemo se umoriti i jedno od nas neæe doživjeti orgazam, i onda æe se popiti još i više i šutjet æemo oboje, samo æemo šutjeti, pokušat æemo ponovno, a vino æe nas navesti na pogrešan trag, izdržat æemo sve divljine i uspjet æemo se uhvatiti u kljuènom trenutku, iz drugog pokušaja, i zaspati jedno na drugom, i u zraku æe se osjeæati kako bazdimo po vinu i dimu njegovog duhana...voljet æemo se u rupi...jer naša je ljubav poput rupe, snažna u svojem postojanju, istinski jasna, i nezavarava, rupèage su uvijek ono što zbilja jesu, prihvaæaš ih ili ne, tako i naša ljubav, u nju se skrivamo, tamo smo ovakvi kakvi jesmo, pomalo sjebani rekla bih...ali to je naša ljubav...

Nikada me nisi shvaæao.
Tvoje lice,tvoje sijede vlasi i tvoja pjegica na licu,
ništa me nije smetalo.
Proždirala sam te nekada,snažno i struèno,
kao vješt kirurg koji bez razmišljanja zareže tkivo,
snažnim i ravnim linijama.
Tvoje je meso bilo uvijek ukusno èak i sirovo.
Pokušala sam ponekad biti tvoja.
Nisi me znao hvatati u naruèju,
kao da je to teška i neshvatljiva igra.
Zvijerski,ali umjereno,drsko,ali umiljato,
vodila sam te ulicama grada koji ne nosi ime,
jer sam previše popila dok sam te željela.
Stijene su ostale iskorištene umjesto tebe, umjesto mene.
Plašljiv pod mojim rukama,ali podatan kao glina,
u neko dogledno vrijeme.
Pa su zore opèinile moje oèi,i morala sam otiæi.
I sada ove jeseni,voljela bih te sresti,u istoj onoj ulici
gdje sam te obljubila,samo da ti se nasmijem u lice
ženstevno i zavodnièki...
Za sjeæanje!

NAPOMENA : sljedeæih par dana ostvarit æu sve svoje slatke željice samoj sebi,i usput možete i Vi upoznati moj glazbeni ukus...ja ovo volim,glazba je za mene oduvijek bila vodilja...
Možda Vas moj glazbeni ukus ne zanima,ali moram Vam svejedno prišapnuti da se zbog ovih biserèiæa isplati odvojiti par minutica...no kako želite! hehe

Stay With me Bette Midler (za one koji ne znaju,moja najdraža pjesma na svijetu!)




I dok te gledam kako dišeš nevidljivim pogledom,
a ti si tu kraj mene sasvim blizu,
a opet stotinama kilometara daleko.
Umrla bih za tebe.
Zar da skoèim?
Hoæe li to promijeniti svijet?
Ne ja ti nikada neæu dopustiti da me vidiš oèajnu.
Znam ne postoji ono što više volim èiniti
od kada sam pojela tvoje uzdisaje osim voljeti te.
I stoga spavaj, ne gledaj me danas!
Ne pada ti na pamet da æu uèiniti ono èega se ti groziš.
Krevet prazan!

Ti me poznaješ kada se skidam.
Iako uvijek nasjedneš na moje nove
trikove.
Nisu jeftini,odgovaraš.
Služi li to kao opravdanje!?
Nisam ni ja,odgovaram.
Nije li to potvrda tvog opravdanja!?
Ja gledam u tvoje oèi i ruke.
Smijemo se.
Pada noæ.
Ja gola,Ti odjeven.
Ti gol,Ja odjevena.
Nikada ne pogodimo toèno,
centar stvaranja.
Nema veze,ljudi se ionako nikada ne shvate
golotinjom tijela.
Odavno smo upoznali rukavce duša.

Mom malom,velikom,privatnom suncu!

Tebi koji odlaziš uvijek,da bi se ponovno vratio u naš svijet.
Svijet koji je ureðen kao ispovjedaonica,gdje naše crne slutnje zapljusne modrost trenutka.
Tebi koji si drugaèiji i èije ime ne govorim na glas,jer je zapetljano u moje,pa više ne znam èije je èije.
Tebi koji si uvijek u meni i kada smo na razlièitim dijelovima svijeta.
Tebi mojoj neostvarenoj ljubavi.
Tebi koji me voliš drsku,bezobraznu i egoistiènu,ma Tebi koji voliš sve moje ja.
Tebi koji mi daješ ruku i letiš samnom.
Upravo Tebi koji odlaziš i ove noæi,da bi se vratio opet.
Tebi želim reæi,kada pogledaš gore Ti znaš da te tamo negdje,volim.

Pst. daj mi ruku,stisni se uz mene i plešimo!

Izletnici kroz novi èudnovati svijet.
Nacrtala sam nam toèke nasred èela.
Ti izuj cipele, skini odijelo, odjeni lan.
Budi u bijelom, ja æu se umotati u žarke boje i
marama æe mi pasti preko lica.
Oko nožnog zgloba zveckati æe novèiæi koje
sam ukrala iz djedove zbirke.
Vodim te za ruku Indijom grada Zagreba.
Naðimo je skritu.
Uzmi frulu što se skriva meðu igraèkama,
ili æemo je kupiti u Offertisimi za 6 kuna.
Možemo i gumenu zmiju,ako te je strah u zoo!
Jesenski je dan, ti glumi sunce, ja æu biti modro nebo.
Ti budi Ganges, ja æu biti Ind.
Ja æu biti Goa, a ti budi Punjab.
Trèimo kroz mnoštvo maskiranih vojnika
realnosti i predrasuda.
Kroz šarena stakalca na stropu svete majke crkve
Ti rasteš, ja se smanjujem.
Postali smo dvospolna biæa.
Smijemo se.
Perje leti po nama, ono iz jastuka.
Nekada su èerupali guske,
prozboriš zaèuðeno, kao da to nije spoznaja
vrijedna ovog trena.
Privijamo se jedno uz drugo kao
ribe iz konzerve.
A ti si kao Maharaða odjenuo dan strogo,
a raspušteno, zar je to moja kosa?
Dok putujemo mi èudni putnici
ti odjeven u mene, a ja u tebe
mozaik se slaže.
Dan se pretaèe u noæ,
ljupko piæe nas ratnika ljubavi!

Kao što vidim,a vidim poprilièno dobro,uvjerena sam sasvim dovoljno.
Tri su se žene okupile,a zapravo svaka ide nekim svojim smjerom,a eto susrele su se na toèki mimoilaženja,a može li se tako reæi,kad kraj se još ne nasluæuje?Kada svaka ide sliènim smjerom?!
Sada stoje kao okovane,mrtva tišina,zbog njih je život na tren stao.
Jedna jaše na bijelom pastuhu,ali on je umrtvio svoje uroðene kretnje,stoji na mjestu,kao da je i on sam jedna žena, žena Sloboda.
Tek mu je glava uperena u jednu od tri žene, kao da je on sve shvatio prije njih tri,a ne može kazati upozorenje,i zato iz poštovanja prema njima,konj ne rže!
Da li zbog susreta što ga je sudbina namjestila na tren i ukrala stvarnost ili zbog spoznaje da su sve tri pred ulaskom,pred ogromnim bijelim zidom i tankim željeznim vratima koja vode na vjeèno poèivalište tijela groblje?!One su nijeme.
Tri su žene, i sada samo stoje,a tek jedna sjedi na bijelom pastuhu.
Baš Ona što nosi crne skute,crne haljine,tek bijeli konj,a Ona treæa u bijelini,bez znakova da je ikada i bila živa,borbena,bez glave,jer Ona više i nije stvarna,prvi ju je slomio,postala je tek jedna od žena,Ona je tek kip ili neko ukazanje,utvara bez glave,duh jednog prošlog vremena.
A druga?
Druga je Ona koje je spremna poæi naprijed,pobijedila je prvo slamanje,otjerala je ispoèetka tuge,jer kretnje su joj žustre,iako na tren kao da ju je nešto neprirodno smrzlo i ne može dalje!
Njena crvena haljina tek ljubav koju nosi u sebi, koraèa, a stoji jedna od tri žene.
Tek ona vrata poluotvorena vode ka cilju.
Koja li æe od njih tri krenuti prva ili æe zajedno?
Srele su se nakon bezbroj godina.
Ona jedna od tri, Ona crvena, a sve su tri Ona jedna.
Djevojka zvana Nevinost,Žena zvana Ljubav,Starica zvana Bol.
Sve tri sada koraèaju ka groblju uspomena i daruju dio sebe.
Kao da nije važno koja æe prva,sve tri ju èine jednom.
Koraèaju ka groblju uspomena i daruju dio sebe,ili su veæ darovale njemu?
Smrt jedne od njih ili umiru sve tri?
Djetinstvo,Mladost i Starost sada suoèene spremno stoje, da napokon spoje ono njegovo pripadanje
svakoj ženi od njih tri!

Maštaš o mojoj ruci na tvome jeziku slobode
polizao bi mi prste
Ne znaš u što si se uvukao
istražuješ kroz moje slike projektirane pokretima snova
Misliš da sam varka ili priviðenje
žene poput mene ne postoje pokažeš trljanjem oèiju
Ne znaš kamo da staviš ruku
Moje te tijelo mami
vidiš ali bojiš se shvatiti
Drijemam u zelenoj fotelji
naga
Slikaš me
ali platno je još uvijek bijelo
Znaš ti dobro što to znaèi
Mirišem po slamnatoj ležaljci ljeta
Škure su pritvorene
Grmljavina
Ne smeta mi
Èujem te kako dišeš
Ne gledam
Žmirim
Polusan ali u meni si
Jebeš me
Ni dodir nisi upotrijebio
Ostaješ zateèen jer sam svoju utrobu ugradila u tvoje tijelo
Kada se dotakneš to više nisi ti
Ne brineš odviše ali erekcija te prati 24 sata na dan
pjesma jebanja je zapoèela
Uzdišem iz polusvijesti
Želim te
Meškoljim se
Poèinješ s umakanjem kista u boju
nanosiš prvi potez platnom
Manijakalno slikaš
prepuštaš se svojim vizijama
Vežeš mi ruke crnom svilenom vrpcom
Jer se bojiš moga bijega
Muèiš se
Grabiš svaki moj pokret
Izmièem
Spuštam se na pod
Ne dopuštam ti da me prisvajaš
Demoni izviru iz mojih oèiju
Pogledaš me
Nemaš snage
Prilaziš
Poljubiš mi stopala
Odvezuješ ruke
Uhvatiš me za ruku
Prilazim slici
Vidim sebe
Duševni orgazam!

Sedmoglava maèka vuèe se u mojoj nozi,tromo i bolno,
koraèamo od zore ka neonskom gradu od birtija satkanom.
Vidi, pred jednom se cerim da zabavim prosjaka u ofucanim i smrdljivim hlaèama.
Urin njegov najskuplji parfem.
Dajem mu medvjeda s dva lica,on odgurne moju ruku i kaže
STOP!
Radno vrijeme mi je isteklo,i izvadi škrniclu u kojoj je omotana litra konjaka,
izbaci èep kao vješt jebaè kondom,te mi nudi prvoj da otpijem gutljaj,
ja vadim karte.
Ajmo šnaps na sat do povratka,rekoh!
Nema razlike,dobro nam je u krmtiji od kartona i drvene klupe u parku.
Jeftina verzija.
Žièana klupa ZAUZETO!
Mala,tako mi je kako mi je,rekao je.
Iznenada.
Ne brini!
Idi sada krijes æe se užgati,za tren.
Bježi,idi,pit bull æe skoro zavladati travnjakom,proljevat æe se krv.
Ne plaèi ti djevojko s dušom pinokija!
Navrati ponekad...dok je radno vrijeme,od zore do 5!
Zapamti!
Otišla sam.Trenuci se gube kao muhe u govnu.
Odškrinut prozor,tamna soba,ovdje je tako toplo.
Zabolilo me oko ruke u kojoj sam držala konjak,i na usni koja je dotakla bocu i u grlu
koje je progutalo tok.
Tijelo poput mladog sira,èeka da dozrije,razbacana na modrom krevetu.
Ne drhtim,radujem se miru slobode koji vodi radio stanica.
Jazz verzija ''I dok razmišljam o nama'' Tedi Spalato.
Stopalo napusti sedmoglava maèka i nastani se u utrobi i zapleše tango,
udarim se šakom da prestane taj divlji zov.
Ne prestaje!
Dapaèe uranja u melodiju,tijelo poprima savršenstvo izraza.
Zar sam postala balon koji lebdi prostorijom i udara u stjenke?
Odjednom sreæa koju daruje deka na lijevoj strani tijela.
Postoji tek ovaj tren,pitak i jestiv,moje ga ja probavlja.
Ne znam što æu izdvojiti u iduæem naletu elana.
Pa se sjetih kako sjedam za stol s kukavicama i blagujem svakodnevno.
Odmaknem rukom svaku prvobitnu misao i stvorim novu.
Tko je moje utrobe nadahnuæe?
Zar ti tajnovita sjeno što si se ukopala u moj dlan?
Ne iznevjeri sreæe,èak ni u trenu dok nas zaskoèi komorna glazba
za 77 sprovod haljine snova.
Crveni ruž æe izgubiti od moje krvi.
Znamo oboje.
Prosjak se smiješi razbacanih kostiju u parku.

Veliki se ljudi znaju povuæi na vrhuncu.
Pa uz Cesariu Evoru pomislih, pih vrijeme je da odem.
Neki su se drznuli povrijediti me putem maila.
Drznuli su pokušati uvjeriti me da sam samo pozer.Osobito mi je zanimljiv jedan bloger kojeg neæu imenovati,koji je još prije mjesec dana bio oduševljen mojim ''postojanjem'' a onda mi je stigla na mail pokuda da me više ne prepoznaje,da je moje pisanje sranje…oke nije rekao doslovce sranje,ali da to više nisam ja.
Nije se zapitao da li je on mene uopæe ikada shvaæao kroz moje pisanje i da je moguæe da me dotièni uopæe ne poznaje.
Ako vas sve zanima tko sam ja, reæi æu vam ovim putem da u svakoj od mojih prièa i pjesama sam ja,sve te situacije su moji putevi,koliko kod bile bizarne prièe, ja sam ih doživjela i one su moja istina, pa makar ponekad ispadam kurva, a ponekad svetica.
Ja se ne bojim igrati sama s sobom i biti prokletnica i nemilosrdna, ja ne glumim, ja sam zla kad mi se hoæe, obièno bez povoda i tada povrijedim ljude, iako možda i ne želim.
Žalosno je ako je netko pomislio da ja ne živim ovaj život,dapaèe ja ga grabim i previše, ako vas zanima, Daniela je dobra osoba,Daniela je volontirala u staraèkom domu, Daniela je uvijek tu ako treba nekome pružiti toplu rijeè i nadu.Daniela se nauèila nositi s svojim tijelom,iako je èesto nezadovoljna i zato su tu fotografije moga nagog tijela,ne da privuèem pažnju tipova koji eventualno drkaju na to.Ne shvaæam kako itko može zbog mojih slika promijeniti mišljenje o meni,kao da ta ista osoba nema tijelo i dušu i kao i ja,i kao da je ta osoba svetica ili svetac!?Dvoliènost mrzim!
Umjetnost je predivna i u njeno ime,ako treba ja æu se skinuti i uslikati do kraja i ako æe netko drkati na to, nek izvoli.Ja sam žena i ja ne igram na kartu izgleda da me netko primijeti,jer izgled je prokleto prolazna stvar,ali ja se svome tijelu divim, jer je ono ja.
Kao što je i moje pisanje ja, jednom kada æu biti stara, možda æu imati saèuvane podatke i postove s ovoga bloga i same fotografije i biti æu sretna, jer sam bila slobodna od svega, slobodna od okova društva.
Možda stoga što imam 22 i što mislim da imam pravo svima sasuti mišljene u lice,ako me pitaju. A moji stilovi koji se mijenjaju su samo dokaz moga rasta,ja se ne bojim ulaziti u sve faze, pa i u tame koje intenzivno proživljavam. Ja ponekad pišem poeziju, a ponekad prozu, jer moja je inspiracija svakodnevna i ja nikada ne unosim starije radove, ja svaki dan sjednem za raèunalo i pišem, bijeli papir me vodi.
Sada kada me èita više dragih ljudi koji me podržavaju, a to je njihov slobodan izbor, nitko me ne treba èitati, niti ostavljati komentare, ako mu se moj svijet ne sviða, èini mi se da je ljubomora nekih ljudi nevješto prekrivena. A èemu ona? To ja zbilja ne znam.
Ja pišem, jer samo to znam, ja živim za pisanje i ne pada mi na pamet odustati.
Nitko me neæe pokolebati pa ni zlobni komentari koje dobivam. Ja nisam najbolja, ali vrijedim, da moje su misli vrijedne, jer ih isprepliæem s maštom i jer sam još uvijek ono dijete lakovjerno i plaho.
Zato odjeb lansiram svima koji mi žele nauditi rijeèima, ja sam snažna osoba, a kada nisam ja æu to iskreno pokazati, bez preuvelièavanja.
Jer svaka naša bol je plodonosna i iz nje na kraju izraste novo sunce!
Ovime se ipak na kraju ne opraštam od Vas, iako mi je to bila prvobitna namjera, ali shvatila sam u zadnji èas da bi baš ta moja predaja bila veselje onima koji me ne podnose.
A ovako Daniela æe i dalje lutati ovim svijetom i donositi zapise dana, kada joj to padne na pamet. A svima Vama poruèujem : Želim Vam iz sveg srca sve najbolje, ne stoga što se to tako kaže veæ stoga što u meni nema kompleksa, niti ljubomore i ponosna sam što Vas èitam, a svako od Vas je poseban i drugaèiji na svoj naèin i jedna mala zamolba, ako me ne želite èitati pa nemojte, ne morate me niti komentirati, putevi se èesto razilaze i ja tu ne vidim problem!

Daniela

Dok sjedim u parku,promatram onog istog
djeèaka koji je još prije neki dan bio malen i
na prstima se propinjao u visine,a danas u
ovom jesenskom danu,prepunom lišæa,što leti
èarobnim zrakom,zaèaranim vremenom,on je
djeèak koji samostalno trèkara parkom i trèi za
loptom.
A ja?
Pet godina starija u istim ciljevima zatoèena.
S magiènim štapiæem razgræem njihove tame,
da bi svi ti buduæi djeèaci bili slobodni i sretni!
Tko æe uèiniti da ja budem sretna?

U sjevernom dijelu grada Zagreba,u jednoj od jesenskih noæi,dva èetrdesetogodišnjaka,po prvi puta suoèeni jedan s drugim,jer ih je ona suoèila jednog s drugim,poželjevši da se meðusobno poševe,i da to snime,kako bi to ona mogla vidjeti,a njih dvoje,odani i vjerni psi,po ne znam koji puta udovoljavaju njenim ekscentriènim željama.
Iako nje uopæe nema u njihovim životima,samo ponekad bane da zadovolji svoj životinjski i barbarski nagon.

Te veèeri u 20 h,na sedmom katu elitne zgrade,u stanu jednog od njenih ljubavnika,u crnoj,kožnoj sobi,ureðenoj po njenim nahoðenjima,dva muškarca su se pripremala za ono èega su se grozili èitav svoj život.Ali za nju bi oboje uèinili i mnogo,mnogo više.
Èim je zazvonio,ovaj drugi mu je otvorio s tremom u bilu i pustio ga da uðe,bez imalo odugovlaèenja,rekao mu je neka se istušira.Ovaj je to slijepo uèinio,dok ga je drugi èekao nag,s postavljenom kamerom,oboje su iskapili prije nekolicinu whiskija.Da se opuste.
Ubrzo su se poèeli dodirivati,nježno,pa grubo,ispoèetka su osjeæali odvratnost,ali su uskoro shvatili da im tako godi ova igra,koju je ona vodila.Ljubili su se i istraživali jezicima.Poèelo ih je napaljivati.Ni jedan ni drugi nije mogao shvatiti od kuda takva promjena u njima samima.Uskoro su se spustili u pozu 69 i pušili jedan drugome...ni jedan nije mislio o njoj,prepustili su se.Nakon dva sata istraživanja,isprobali su i jebanje u guzu i uživali u boli,nijedan nije znao biti nježan.Ona im je nabavila vazelin.Bio je diskretno umotan u crvenu mašnu,s porukicom,uživajte deèki!
Sve više alkohola,deèki su se sasvim opustili i na kraju je cijeli stan bio pun sperme,svinje!


Pismo prvo!

Mogla si da imaš sve!
Jer kao ti nijedna ovim prokletim gradom ne hoda.
Koliko sam ti puta davao proklete pare,a ti živiš u studentskom domu,i spajaš kraj s krajem,jedino ako mi nisi lagala,jedino što mi na to ukazuje je nejasnoæa od kuda ti sva ta lijepa odjeæa?
Zbog tebe bih požderao proklete svinjske papke i sirove ako treba.
Mrzim te što si mi to uskratila.
Nikada nisi znala voljeti,znaš li Daniela?
Misliš li da æeš uz njega biti sretna,i dolaziš opet na rub moga kreveta i govoriš mi kako si noæas bila pod njegovim prstima,milovana njegovim usnama.A mene to ne boli,mene to raduje.
Prokletnice!
Ma ja znam da neæeš biti,ti samo okupljaš duše da ih okreæeš na ražnju želja,vješto biraš grešne likove poput mene,da zavladaš i upravljaš i našim savršeno ravno odrezanim noktima.
Išèupao bih jetru i dao ti je,samo da uriniraš po njoj,ako poželiš.
I dijelio bih te s milijardu muškaraca,gledao bih kako te miluju,samo da mi zapovjediš.
Ti mora da si zaèarana žena,a ja sam te gladan.
Gladan da èinim gluposti,da cijeli dan hodam u tvojim gaæicama,jer si ti tako poželjela.
Kunem ti se da svakodnevno ustajem,pa poželim jednu od onih predivnih mirnih,ljupkih žena voljeti,zbilja voljeti,podijeliti svoje dane s njima,željeti ih usreæiti,biti s njima èovjek,a ne ova zvijer u koju si me ti pretvorila.Ne vidim više u svojim oèima svoju pravu stranu.
A znaš li što se dogodi kada ih dotaknem,naseliš se ponovno ti i kao da si mi bacila kletvu,ja poèinjem izgovarati tvoje ime,u svakoj drugoj reèenici?!
Ne jedem veæ danima,pogledaj me,samo što me vlastite kosti nisu izdale,èini se da trule.
Osjeæam neopisivu fizièku bol kada nisi pored mene,da mogu raskomadao bih samog sebe.
Ali svejedno volim te!

Pismo drugo!

Daniela,pitam se èesto gdje si sada?
U kojem vremenu si zastala i da li dodirneš ikada mjesto gdje sam te dodirnuo samo jednom?Kojim ulicama te vode tvoje nikada spoznane želje i da li ikada osjetiš mir?
Daniela da li te ikada itko uhvati za ruku, i da li te voli kao što te ja volim?
Da li još uvijek ne dopuštaš da te sakriju u blizini?
Prošlo je veæ toliko vremena,a ja se pitam i zamišljam onaj tren kada æu te ugledati.
Pitam se još stotinu pitanja,ali svi odgovori izmièu baš onako kako si mi ti uvijek izmicala,jer nisi znala kako voljeti.Da li još uvijek govoriš prolaznicima,da si samo biæe satkano od trenutaka?
Daniela,o Daniela na kojem æeš otoku usnuti vjeèni san?
I hoæeš li mi se ikada javiti jednim od svojih dvosmislenih,prekratkih telefonskih razgovora,ili barem sms?
Da li si postala ona u koju si uvijek vjervoala ili si iznevjerila svoje buduænosti radi nekog tko te uhvatio u trenu?Hoæu li te ikada vidjeti kao majku i s djetetom u parku i hoæu li žaliti što ja nisam otac tvojeg djeteta?Hoæeš li ikada postati stvarnost?
Ali svejedno volim te!


Još jedan novi jesenski dan,policije svukud kao da je pokušaj atentana na predsjednika države,
dva mrtva tijela prekrivena crnim vreæama,iznose iz zgrade!

ringgggg ringgggg

Molim?
Gospoðica Daniela?
Da!
Da li ste poznavali, I.K. i P.Š.?
Da!
Molim Vas da doðete na identifikaciju trupla,a i ostale su neke stvari za Vas,dva pisma i videovrpca koju možete primiti dok zakljuèimo sluèaj,molimo Vas požurite se!

(Jedino što ih je povezivalo bila je upravo jedna jedina èinjenica i završetak njihovih pisama,upuæenih njoj!)