Danielaland : Svevremenski let

Koraci
nijemi teški baèeni iz udova na tlo
stolac ih uhvati i zarobi u trenu
Nikada se nisam osjeæala èudnije
i nikada se nisam mogla boriti protiv mira
koji je umor diktirao
A hodala bih gradovima
A tražila bih te u dalekim zemljama
No koraci su prepustili svoju glad
malom kafeu na kraju grada
Grad na kraju svijeta
Èesto sam stavljala samoj sebi kažiprst na usne
da sprijeèim izgovor demonskih igara u njemu
pred onima koji su me pitali
Ostani
Prièali su zidovi
baršunom odjeveni
Magièno crveno crno
topla atmosfera
raðanje aureola stida
Ma nikada se nisam osjeæala jasnije no noæas
Sjetila sam se kako me umaraju
pitanja na koja imam odgovor
i nudila sam si mnogo neznanog veèeras
samoj sebi u samom trenu
bez igdje ikoga
I mogla sam se udubiti u
udubljenja
Zasjela je glazba u mene
drzak èin i bespotrebno je objašnjavati
Na kraju grada u demonskom predvorju
skrila sam svoja koljena od
gladnih vukova
što me prate u podne
Na rubu iskrhana èaša
milimetarski talog na dnu
èekam da padne
šutim
ne mièem se
promatram stranca s druge strane sjeæanja
On me poznaje tim pogledom
a do njega djevojka crne kose s sjajem u oèima
Nikada me neæeš zaboraviti napišem mu na papiriæ
izgužvan i prljav i proslijedim po konobaru
koji me dotièe nonšalantno
Nije mu jasno kako mi tako nešto pada na pamet
a ja mu veæ èuvam dušu na polici
pod rednim brojem šta ti ja znam koji
prljaviji je na danjem svijetlu
zapalit æu lampaš za njegovu pokojnu dušu
Pomaknem usne,protrnem od vlažnosti vlastitog jezika
naglo ustanem
èaša padne sa stola
i razbije se u stotine sitnih komadiæa
Ulazi nagli nalet vjetra dok ispraèam
svoj stol za kojim sjedim stoljeæima
ponovno?