Danielaland : Svevremenski let

Ovo sam ja!
Moje oèi, moje usne i moje lice.
Ne sasvim jasna, kako se i prilièi tajanstvenim damama.




Pijem kave.
Gorke i bez šeèera s malo mlijeka.
U zadnje vrijeme sama.
Godi mi.




Vozim bicikl, noæu, dok je jeza u kontenjerima iz kojih
izvire smeæe, zabavlja me pomisao, da propadnem u
asfalt. Ali to se ne dogaða.
Barem ne meni.
Vozim crveni bicikl, s malom trubom.
Jer mi se vozi.




Pijem pivo s slike, jer mi odgovara i jer savršeno odgovara uz tequilu.
Bacam boce u posebne plave kontenjere gdje piše staklo.
Zabavlja me reciklaža.
Ne, mislim da se ja neæu reciklirati, osim ako ne postanem ukusna crvima.
Jednom.



Slušam zvuk trube, ne nema nièeg tužnijeg u noæi, dok divljaju vjetrovi.
Slušam i dok ne èujem ništa osim vjetra.
Pa zar bi to itko i mogao razumijeti?



Time se bavim ovih dana, i nema me !