Danielaland : Svevremenski let

(brijem da savršeno paše uz našu prièu Eagles i Hotel California)





...želim ga ooo kako ga želim...
Njegovo tijelo i njegove godine...
Želim da se sretnemo po ne znam koji puta u jednoj jesenskoj noæi, jer ja obožavam jesen, dok žute kiše luduju gradom, dok vjetrovi plešu kolo i raznose odjeæu s štrika...
Želim ga sresti i pogledati ga u oèi, i prepasti se sama sebe u tom trenu.
Želim vidjeti njegovo izbezumljeno lice dok æemo se kao grešnici skrivati u smrdljivim ulicama, i dok æemo nagaziti na mrtvog štakora, želim mu podariti užas, sve ono što je tako realno i stvarno, moje omanje sise, i ožiljak na nozi, velièine 1-dnog centimetra, s unutarnje strane koljena...želim mu podariti dvije jamice iznad guze, a onda me on po tome uvijek može prepoznati, želim mu dati sve što je on imao od drugih, ali mu nisu znale to servirati na stol, svježe i upakirano u crne haltere...
A onda æemo se mrziti na stolici u nekoj rupèangi, pit æemo kavu, gorku i crnu, a onda i vino, crveno ili crno,samo, da nas udari jaèe i da nam pomuti um, da se samo pretvaramo da smo dobro, a da budemo zajedno loše, da poželimo utonuti jedno u drugo tako jadni i sami, a opet u samoæi zajedno...želim mu staviti ruku na meðunožje, jer on to neæe oèekivati od mene, a dakako ni ja sama to ne oèekujem od sebe i tada bi me bilo užasno sram, crvenjela bih se, ali bih prešla granice normalnosti, a to je ono što nas èini ljudima, biti ljudi koji ruše granice, biti biæa koja se ne boje èiniti ono što je tako dobro znano i nije pogrešno, samo možda nije uvijek normalno i što je nesmotreno, jer se meðunožja nedodiruju u javnosti, ona se dodiruju u tajnoj sobi, ispod tajne plahte, u mrklom mraku...
I jest æemo pržene lignje, masne i neukusne, koje je pripremio debeo ,brkati kuhar, u sumnjivoj kuhinji, s sumnjivim higijenskim uvjetima, ali hranjive, jest æemo ih iz otkrhnutih bijelih, obiènih tanjura, s èaèkalicama, a onda æemo ostatak upakirati u novinski papir i strpati u džep...i ponijeti u našu sobu, našu sobu koja æe biti samo malo veæa od madraca na kojem æe biti samo obièna bijela, pamuèna plahta...koju æe natopiti znoj naših tijela...našu sobu...praznu, samo prozor bez zavjesa, velik prozor, s napuknutim staklom, kroz koji se vidi cesta, jedna ulièna lampa, krièavo žute boje, neonska lampa...i auti koji prolaze rijetko kad i prolaznici koji nas ne mogu vidjeti...ali mi njih možemo...u našoj sobi æe se nalaziti samo jedan stolac i prenizak stol...pa æemo morati sjediti na madracu da bismo mogli jesti s stola, a onda opet, bit æemo preniski za stol, pa æe nam brade sezati taman do ruba stola...imat æemo prenisko ili previsoko sve...ohh da...
I samo jedno ogledao, zrcalo u kojem æemo se promatrati...dok ne utrne svijeæa i danje svjetlo...i onda æemo se voljeti tijelima i dodirima upoznavati skrivena mjesta, onda æemo se umoriti i jedno od nas neæe doživjeti orgazam, i onda æe se popiti još i više i šutjet æemo oboje, samo æemo šutjeti, pokušat æemo ponovno, a vino æe nas navesti na pogrešan trag, izdržat æemo sve divljine i uspjet æemo se uhvatiti u kljuènom trenutku, iz drugog pokušaja, i zaspati jedno na drugom, i u zraku æe se osjeæati kako bazdimo po vinu i dimu njegovog duhana...voljet æemo se u rupi...jer naša je ljubav poput rupe, snažna u svojem postojanju, istinski jasna, i nezavarava, rupèage su uvijek ono što zbilja jesu, prihvaæaš ih ili ne, tako i naša ljubav, u nju se skrivamo, tamo smo ovakvi kakvi jesmo, pomalo sjebani rekla bih...ali to je naša ljubav...