|
Sjedivši na prozoru sklupčanih nogu,tresući se od hladnoće koja me uvijek ispočetka obgrli,jer moj je dom sasvim blizu šume,blizu drevnog Medvedgrada,s šalicom vrele kave u ruci,otpivši gutljaj,opekla sam jezik,i odjednom sam spazila kako je
jesen napisala ime nekih davnih ljubavnika na papiru kojeg sada raznosi vjetar,mojom ulicom.
Ponesena tako razmišljanjima,zapitala sam se da li je to moje prvo pismo tebi i da li je to sjaj naše ljubavi?Da li je pismo ispalo iz zapečačenih ladica,moje stare ljetne kuće,koja je prepuna paučine,jer više ne navraćam tamo toliko često.Nasmijala sam se pravoj istini, nikada te nisam voljela,samo sam hlapljivo proždirala tvoju dušu,a onda je stigao netko drugi,zanimljivji,interesantniji,netko nov koji mi je hranio ego i s kojim sam mogla biti zla.
Znaš onako zla kao što sam s tobom bila dobra.Na početku naše ljubavne veze,preklinjala sam te da me ostaviš samu,da me ne dodiruješ,jer ako me dotakneš nježnije,ja ne znam što će se dogoditi...to će me natjerati da odem.Najvjerojatnije.
Ako me dotakneš,biti ću prokletnica,samo me hrani grubo,daj mi svu svoju sirovost,da uvijek i u svakom trenu mogu biti daleko.
Ne!Nikada se nisam osvećivala njemu,jer nije ti,jer naposljetku On,moj drugi je sasvim bolji,nadograđeniji,nova verzija,tebe.
Uvijek sam birala savršene muškarce,znao si da me napaljuje samo intelekt.
Satima sam te mogla slušati i doživjela bih orgazme nakon što bi me opkolio svojim tijelom,a onda kada bi šutio,morao si satima izvlačiti iz mene jedan mali bijedni orgazam.Pogrešno sklopljena.
Sjetno sam se nasmijala samoj sebi, mnogo puta sam te izdala kao i na kraju svakog muškarca koji me dotaknuo,jer nešto je u meni tako paklensko i zvijerski,nešto što me uvijek odvede u moje vječne samoće.
Eto u vrijeme ove jeseni,dogodilo se i meni da sam sasvim sama,razmišljam o novom lovu,neke žrtve su se već same upisale u moj rokovnik.
Znam da nema smisla,ni jednog neću zavoljeti.
Samo ću zadovoljavati svoje strasti,za njih ću iskapati na dopuštenom terenu nove,dublje ponore.
Biti ću opet malo zamusana,ali voda pere sve.
Sjetih se tvog zadnjeg pitanja '' tko si ti da govoriš o ljubavi ? ''
Pa zbilja to što ja nazivam ljubavlju,a svakog sam od Vas noćim grijala,mazila Vaša zapešća,ljubila kapke i podržavala Vas u Vašim budućim nacionalnim karijerama,a pritom sam samo učila živjeti s umjetnicima...samo to.
Naučila sam samoj sebi biti najvažnija.
Znati biti sebična.
Vi i ja egoisti,ja tek malo manji,jer je moj život samo moj,a svi Vi ste željeli Vaš i moj!
A ne,to nije cijena ljubavi,nikada!
I zato ću krenuti ispočetka,udah,dva,prozor se zatvara,rolete se spuštaju...vjetar je odnio list!
Gdje sam ono stala?
Ah da valjalo bi oprostiti!
|