Danielaland : Svevremenski let

Noæas se poigravam sjetama i sjenkama divljeg ljeta.
Otpustila sam je.
Dala novoj vjetar u leða.
Cinièan osmijeh.

Slikovnica misli,èitaj sporo!

Školjke su neukusne ako ih jedete bez soli.
A espadrile su odavno izašle iz mode.
Nonica ima crni rubac,po najjaèem suncu,
a gdje je tu bura?
Možda njene sijede vlasi?
Lokalni brico ostrugao ju je kao ovcu?
Koja se tajna skiva ispod?

Bacila sam kapetanima mojih laða kosti,
da se najedu posljednji put.
Pa sam im iskopala snove,kao krumpire iz zemlje,
da bi neka nova Gusarica zasadila nove.

Sol je izgrizla najdraži badekostim.
Ugrizla sam se za jezik.
Modrost i bijelost,sada samo u mojim oèima.

Bitka nasred oceana,potopljene laðe.
Spašena!Spašena!
Kopno na vidiku!
Vlati pokošene trave zamirisali!
Kraj.

Zapoèinje nova era.
Zatvoren krug.

Ne vjerujte ni jednom,ni dva puta,ne vjerujte,
ako to ne vidite.
Ovo što je tu vjerujte.
Ono što nije neka bude,ako se može složiti.
Složite na meni?
Glumit æu temelje crkve Svete Eufrenije!

JESEN JE!JESEN JE!JESEN JE!

Pa dobro što ti je?
STIGLA JE JESEN!

Skinula sam badekostim i ostala naga.
Tada sam ugledala to na sebi.
To!
Vrištim to!
Što to?
JESEN!

Od ljeta je ostao samo trag na mome tijelu.
Crno-bijeli trag.

Ispisano njegovo ime.

Kesteni,vruæi kesteni...
Grožðe,kiša,kiša,kiša,žito u starom mlinu.
Ukrast æu vam misao.

Pomaknula Vam se misao dopadanja!
Vidim Vas!