|
Novine već vidno izgužvane,tko zna tko ih je sve dodirivao prije mene,od kada su izašle iz tiska,i dospjele u mali kafe na kolodvoru.Čekam vlak koji kasni i pitam se da li će uopće stići?
Brine me pomisao da možda neće,taj rizik ne mogu prihvatiti olako.
Sjedim u kafeu i smirenim gutljajima otpijam preslabu kavu i promatram ljude oko sebe,pa se pitam tko su oni,kuda idu,da li su sretni ili ipak ne?
Gledam s posebnom pažnjom linije lica,i bore oko očiju.
Pitam se da li je neko od ovih lica,spremno počiniti umorstvo i da li ću ja suočiti tome?
Prošli su me trnci.
Odjednom mi se učini da oni samo jure,trče i žele doći svome domu,kakav god on bio.
Pa osjetim nervozu, iako volim čekati,osjećam kao da me netko promatra, kao da sam pod povećalom, kao da mi netko dahom dodiruje kosu,očima hvata za ruke,ušima krade kretnje,osjećam kao da će me uspjeti slomiti, poraziti, zarobiti i uništiti svaki moj trag.
No ubrzo razbacam nemarno te misli i posvećujem se drugim kojima obgrlim ovaj maleni prostor.
Odjednom čujem na razglasu,kako se lijenim ženskim glasom,još pospanim i hrapavim najavljuje dolazak vlaka.Osjetim laganu nelagodu,jer me zapuhao hladan,maglovit i pomalo nestvaran zrak.
Probijem se kroz gužvu do vlaka.
Uđem hitro i ostavim za sobom,toplu stolicu koju je ugrijalo moje tijelo,te izgužvane novine koje su bile više upotrijebljene iz dosade no iz prave znatiželje,te bijelu šalicu s milimetarskim ostatkom kave, upotrijebljenu žličicu,te krem papir od kroasane i pokoju mrvicu koja se otela kontroli i pala na stol.
Učinilo mi se kao da će netko za mnom uzeti moje vlasi s stolice,račun na stolu,te svaki moj trag i spremiti za analizu u laboratoriju…
Kao da me nečije ruke istražuju,a da ja tog nisam svjesna i učinilo mi se kao da me netko fotografirao kao dokaz da sam postojala ovdje u tom očekivanju vlaka.
Teška klizna vrata za mnom se zatvoriše i ja sjednem u kupe.
Osjetila sam kako su mi se uške pomakle od zadovoljstva ugodnog ustajalog zraka.
Sjedila sam tako nekoliko minuta i preplašila sam se osjetivši jezu oko vrata.
U sebi sam molila da netko prekine ovu hladnu samoću,tako da uđe i zauzme mjesto.
U tom trenutku sam pomislila kako bih voljela da je i najobičniji pijanac ovdje.
No prolazilo je vrijeme i uperila sam pogled kroz prozorsko okno i odjednom sam ugledala sve one prolaznike, sada su svi zastali,učinilo mi se kao da gledam u kojekakvu fotografiju crno bijele tehnike, žurno sam zaklopila oči i otvorila ih ponovno,ovaj put laganije i ljudi su se ponovni kretali.Odahnula sam.
Ubrzo se otvoriše vrata i uđe On.
Klimnuo je glavom, i zauzeo mjesto nasuprot mene.Osjetila sam neobjašnjivu toplinu.
Više se nismo pogledali.
On je sjedio,a vlak je ubrzo krenuo i sve je dobilo novi smisao.
Put je otpočeo.
Nakon sat vremena u kojima je On,skoro pa nečujno okretao stranice knjige koju je čitao,a ja sam se pravila da žmirim i pritom udisala njegove izdahe,te promatrala najsitnije detalje na njegovim hlačama i cipelama,pa krojila sliku u svojoj glavi tko bi On mogao biti,u tih sat vremena ni jedno od nas dvoje nije prozborilo ni jednu jedinu riječ.
Osjećala se ugoda.
Nakon nekog vremena,napokon je ušao kondukter i poništio nam karte,i tada sam odlučila zaspati,no kada je kondukter otišao,On je isto tako nijemo pogledao u moje lice, nasmiješio se i izvadio bombonijeru, te šutke mi ponudio slasticu,ja sam se isto tako nečujno nećkala,no on me jednim dubljim pogledom nagovorio da ipak uzmem i da otpuhnem sramežljivost s lica.
Hrabro sam uzela čokoladni praline,i stavila ga u usta,te pustila da se lagano otapa.
Šutke sam mu zahvalila,jer nama riječi nisu bile potrebne,da shvatimo jedno drugo.
Naposljetku sam napokon naslonila glavu na pliš kojim je kupe bio obložen i zaklopila oči.
No nikako nisam mogla zaspati,osjetila sam da je povremeno pogledao u mome smjeru,tek da provjeri da li sam ja dobro…no onda sam odjednom iskočila žustro,a On je s tim svojim pogledom to i očekivao i samo je rastegnuo osmijeh i kao da je naslutio da ću ja izvući blok i olovku i kao da ću ga ja naslikati,te se namjestio baš tako da ga mogu savršeno vidjeti.
Počela sam pohlepno crtati po papiru kao da sam se bojala da će nas svakog trena nešto rastaviti, kao da su nečije sjene i zlobne misli tu oko nas,i kao da se moramo čuvati srpova nečije žudnje,jer ne shvaćaju našu nevinost kojom se raspoznajemo u svakom trenu.On je nastavio mirno čitati.
Ja sam se divila njegovoj hrabrosti.
Nakon više od dva sata, dok je njegov portret bio gotov,osjetila sam kako mi umor ovladava tijelom i kako tonem u san.
Isto tako sam osjetila,kako me nečija nježna ruka pokriva i kako mi je pomilovala lice kao brižan otac djevojčici.Sjećam se da sam se samo promeškoljila.Osjećala sam silnu toplinu i ugodu.
Kao da mi više nitko ništa nije mogao.
Nakon nekoliko sati,dok sam se kao mačka lijeno istezala shvatila sam da mog suputnika više nema ovdje, i još važnije,niti portreta nije bilo.
Nisam se naljutila,znala sam da ga je ponio kao uspomenu.
Ionako je mogao naslutiti da ću ga ja moći,ako poželim savršeno iscrtati po sjećanju.
Ali osjetila sam ponovno onaj nemir,i osjetila sam kao da me stotinu jezika dotiče i kao da me stotinu sjena prati,kao da me stotinu lica kori.
Stigavši na odredište,umirila sam se na neko vrijeme,iako sam lutala s silnim oprezom.
Srela sam ga ponovno jedne večeri,kraj rijeke,u malenom penzionu,za večeru je bila riba.
Prišla sam nijemo njegovom stolu,bez ijednog pitanja sjela sam nasuprot njemu i čitavu noć mi smo šutjeli kao dobri prijatelji darovani vremenom spoznaje.
Sve do zore,kada je magla dotakla njegove ruke i odjednom sam osjetila kako više ne raspoznajem što su njegove ruke,a što je magla,kao da se On savršeno uklopio u maglu,pomislila sam da On i nije stvaran.
Vrana je sletjela na prozor,pogledala sam u nju.
Isto kao što sam vratila pogled na njega, ali njega više nije bilo.
Niti njegove čaše,tanjura,vilice…kaputa.
Šutjela sam kao što me naučio.
Riječi su ponekad tako suvišne,tako ne potrebne,da se bojimo te tišine koja nas okružuje u našem biću, u našoj stvarnosti,ali i u našoj imaginarnosti.
Osjetila sam dodir tišine na svojim rukama,hladnoća mi je dotakla kosu i lice,znala sam da je iščeznuo.
Ali da je On uvijek tu.
Dodirnuo me Anđeo Tišine!
Vratila sam se svome domu,preživjela sam silna stoljeća,ili možda tek jedno?
Tko zna kako se zapravo mjeri vrijeme,kako se mjere duše,kako se mjeri vječnost jedne duše?Kako se mjeri dodir Anđela?
Neka nova godina,dodir svijeta blogosfere,neka nova lica,novi nickovi,duplikati,maske,varke,sjene i sjekirom naoružane misli,a ja sam ponovno susrela svog Anđela Tišine koji me uvijek prati i pomiče ružne sjene.Koji me čuva od naoštrene srpom kose ludila,od arhanđela i običnih zlih smrtnika,od oštrice riječi,izoštrene ljubomorom.
Moj Anđeo i ništa sem toga!
|