|
Stanujem u ulici nedodirljivih ljudi, malenoj ulici bez nebodera, modernih građevina, buke strojeva, užurbanog prometa i mirnih ljudi.
Snažan kontrast.
Stanujem u ulici gdje pored mene u isto vrijeme diše stara kruška!
Stanujem u ulici gdje sadašnjost kao da stoji, prošlost zadirkuje i prkosi budućnosti.
Stanujem u ulici koja me miluje umjesto ljudi.
Stanujem u ulici gdje moja priča počinje.
Moja priča smijem li je tako zvati, ima staru dušu, bezbroj divnih uspomena i upitnu budućnost.
Moje ime znaju mnogi, no ništa manje i ništa više, postojim već dovoljno godina i ponekad se doima da je to zapravo mnogo dulje. A moglo bi biti, jer u meni se skriva toliko toga, kao da živim oduvijek i zauvijek.
Pitaju me tko sam i što sam spoznala o životu!?
A ja nostalgično šutim, jer znam manje i više no drugi.
Prije mnogo godina, bila je baš ovakva vjetrovita, divlja, jezovita noć i tada sam se po prvi put bojala vlastite osobe, kao što se i sada bojim.
Bilo mi je četrnaest, mlade godine, užurbane kretnje, sjaj u očima i vjera u snove, vjera u slobodu, vjera u život.
U tim godinama bila sam dijete manje no što sam sada, jer tada sam upoznala njegovu dušu, svjesna činjenice da u ovom mom životu nećemo voljeti jedno drugo.
Slučajan ili sudbinski namjeran jedan pogled, jedan susret, dva para očiju, kasno ljeto ili rana jesen.
Moje mlade godine i moja stara duša u samo jedan tren predvidjele su konstantnu borbu.
Moja prva ljubav ,a samo jedan njegov pogled. Slutila sam da će me boljeti, no nisam znala koliko. Dijete je pronašlo ljubav, ljubav nepresušivo bolnu, no slatku poput prve jesenje kiše i dozrelog grožđa. Vjetar je i tada nemilosrdno šibao moju dušu i moje prve ljubavne maštarije.
Nesvjesno sam ga začahurila u sebi.
Živjela sam u njegovoj sjeni, vješto skrivajući nade vezane za njega, već tada sam ga voljela više od života. Godine su letjele. dani su bili odbrojeni, susretala sam ga sa tako vidljivom čežnjom u očima ,no on to nije slutio, on nije vidio.
Rasla sam, gledala sam ljude oko sebe i njihovu nemilosrdnu ravnodušnost i nikada nisam pomislila da je i on jedan od njih.
Živjela sam ,čitala knjige, odlazila u strane države i uvijek sam znala da ću se vratiti zbog njega .On nije bio moj, no vezao me uza sebe.
Prijatelji su prestajali biti prijatelji, povjerenja su se izigrala, moj dom nije bio moj, moji roditelji su bili suđeni jedno drugom, kao i svi parovi, a ja sam bila sama.
Moja duga kosa i ja, moji snovi, ničem čemu se moglo vratiti, s nikim se nije moglo pričati, postojala sam samo ja, postojao je samo on, i s vremenom smo postali jedno u mojoj duši.
Pastelne boje neba, bezrazložna lutanja gradom, mrtve kiše, indigo plavi oblaci noću, dogorjela svijeća, tempere, blijedi listovi papira, moj krevet, moja stara ulica u kojoj sam stanovala i moj zrak koji sam morala udisati ON.
Moja priča poput neke stare pjesme, već zaboravljene.
Dani su odmicali, strpljivost je nestala i dijete je skupilo hrabrost.
Dijete mu je reklo za ljubav.
Dijete je dijete i ne zna biti taktično, dijete je srljalo u propast.
Sada je tome već peta godina.
Pet godina od kada je dijete spoznalo da je on trebao ostati u njoj zauvijek, jer realnost je preokrutna i on ju nikada nije potpuno shvatio. Plakala sam, četiri godine su tada njemu bile bačene u lice, strašna pomisao da ga volim lako izrečena. A dijete nije slutilo da će to boljeti jače no prije.
Stanujem u ulici u kojoj su se rodili moji snovi i ne mogu ih abortirati, oni su se rodili.
Stanujem u ulici i ona se nije promijenila, baš kao ni ono dijete, ona četrnaestogodišnjakinja koja je znala da je on muškarac njenog života, no da on neće biti njen.
U staroj ulici živi dijete kojem se sve želje ostvaruju prije ili kasnije, prerano ili prekasno.
Stanujem u ulici u kojoj diše on, jer dišem ja.
On je u mom srcu iako mi pruža ravnodušnost.
No sutra? Ako moja ulica postane neka druga ulica ,ako moja kruška nestane, tko će čuvati moju ljubav i najvažniju tajnu moga života?
Tko zna što budućnost nosi, već ga predugo nosim u sebi, da bih ga se odrekla.
I dok čujem otkucaje srca, svaki put otkucaj je i za njega.
Bez njega moja ulica nema isti značaj, stanujem u ulici koja miriše na prošlost.
Stanujem u ulici koja miriše na njega!
19.4.2002
27.8.2006 nedjelja
Potaknuta rušenjem kruške, sjetila sam se ovog teksta kojeg sam napisala kao osamnaestogodišnjakinja i odlučila sam mu danas eto dati pravu istinu.
On naravno nije bio moja prava ljubav, iako je sada samo draga uspomena.
On je bio samo prva ljubav, topla i slatka.
Ali kruška je nestala, no ja sam ovdje i moje su misli snažnije no ikada i postala sam djevojka spremna na sve, kao i na suočavanje s prošlim danima.
I naravno da moja ulica više ne miriše na njega…ali tada je!
|