|
Uz haljinu crne boje, odjenut ću noćas crne svilene čarape, crne cipele, samo će moja plava kosa biti kontrast silnoj tami.
Ogledalo me neće prepoznati, stiglo je vrijeme za...
Silazim stepenicama poput pobjednice i najavljujem:
''Posljednji bal dragi gosti''
Stotine svijeća po stepeništu od moje sobe do moga groba :
''plesnog podija'' gdje plešu sjenke.
Kažu šapatom, svi koji me vide,
da ja sam još uvijek sama i da nema novih čajanki,
i da ne ugošćujem više, kao nekada davno lica i tijela!
Sada možda samo one od papira.
Na gramofonu PAGLIACCI (intermezzo) G. Verdi.
Općepoznato škripanje daje odviše čari, no što novi naraštaji
mogu naslutiti.
Ja sjedim i šutim, jer tijelo mi je instrument,
ja postajem violine koje me sada eto tjeraju,
da otpijem uzavreli gutljaj nade, koji se komeša u mojim ustima,
da odgrizem rezak okus slobode, darovane od majke zemlje,
da omotam oko sebe vjetrove što poslali su bogovi,
i da postanem ispijena, izjedena, izgužvana, istrošena,
od svoga ja!
Evo zima će, osjećam Rusiju pod trepavicama,
a moje će oči isplakati snjegove, više nebo za mene nema svrhe.
Tiho će patiti hrastovi parketi, jer ja eto sada
skidam ljušture, kao zmija kožu, nasred divne balske sobe.
Svi se odmiču, pljesak se ne čuje.
Samo koraci, tihi i sneni,
ja ugošćujem samo sanjare i vitezove od vjetrenjača.
Osjećam guraju me mislima, znaju da je zadnji čas.
Oni se ne bune, oni su kao i ja.
Moram se osloboditi, oni to ne smiju gledati...
I nema ih više, i nema ih više...
Pođoše u svojim kočijama, divljim daljinama,
šarenim poljima, i mračnim neraskrčenim šumama.
S odama tajnim ljubavima, upisanim na klijetke i pretklijetke srca.
Gramofonska igla je iskočila grubo, kao ptić koji iskače po prvi put iz gnijezda i
sprema se za let,
svijetlost svijeća je iščezla, nanosima od vremena,
a zastori se vijore kao bijele zastave,
koje nude predaje, koje žude za novim dahom mira.
A eto nje, samotnice, blijede i nijeme, prepuštene kozmičkim silama,
na sredini, okružena portretima predaka.
Koji je gledaju pomalo ljutim pogledom, i kao da je zadirkuju.
Ona i ja i moje zaleđeno srce.
(netko je nekome alter ego)
Ne čuje se ništa više,
sem tišine!
Posljednji bal je svršio.
Noć joj je zaklopila oči koje su ostale,
širom otvorene za vjeke vjekova satkane od nemira!
|