|
Nosila sam crne krinoline i plave su mi bile kose uvijek nepropisno spuštene preko ramena.
Prkosila sam snagama koje su nas čupale poput korova jedno od drugog.
Sakrila sam ljubav u molitvenik.
Moja ljubav prema Isusu je uvijek bila samo kao prema čovjeku i kao proroku, nikako kao prema Božanskom sinu, stvorenom čudnovatom magijom.
Istjeraše me iz crkve, kršćanstvo se ne može i ne smije prljati pokojom drugačijom misli.
Odrekla me se tada i majka i otac po krvi i slučajni prolaznici koji nude prijekorne poglede umjesto osmijeha koji bi mogao olakšati dan.
Znate li kako izgleda očajna djevojka?
Kao jahačica iz cirkuske predstave, a ja sam se penjala u haljinama, krovovima poput fantoma u noći i uvijek sam se nadala da ću pasti s jednog. Nisam imala više ni svog konja.
Oduzeše mi pravo da dišem.
Grešna zbog pogrešnih misli, grešna jer jutarnju molitvu ne započinjem u točno određeno vrijeme i jer jedem meso petkom, koje li zlobe, ja ne jedem meso drugim danom.
Odrekli me se udvarači i moje su kose ostale svježe i mirisne, a ja kao kurva, ponižena, odbačena i potrgana.
Kad kažiprst stave na usne to znači da šutiš!
Kojeg li grijeha pisnuti.
Jednog jutra dok sam ležala u krevetu i pušila djedovu lulu, vrtjelo mi se ,o kako mi se vrtjelo, već danima nisam bila jela…čekala sam petak da pojedem cijelo pile za ručkom, prstima.
Ali tada su ušli oni, ja sam vodila monolog, znala sam da će me zatrovati.
Voljela sam im davati materijala, kada je ljubav od koje sam se hranila, sedam dugih godina, skrivenih godina, odbacila mene.
Mene koja ju je ispočetka nadograđivala, koja joj je dala sve što mlada žena može dati.
Njegove su riječi bile idi, među nama je gotovo, više neće biti naših noćnih skrivališta!
(Nisam se strašila, da mi u čaj stave arsen.
O ne, ali kako sam željela samo to!)
Jutro je označavalo ulazak u namješten krevet.
Uvijek dok sam se vraćala svome domu, skrivenim prilazom, koji su koristile sluge, a eto noću se tuda iskradala Gospođica, drvenim, prastarim, škripavim i još pomalo prašnjavim stepenicama…smješkala sam se često.
Jutrom sam zapažala kako su plahte uvijek bile utegnute na milimetar, princeze spavaju na savršenoj postelji.
Govorila je moja majka.
Čednost.
Uvijek sam znala da je to čista čednost, ništa drugo doli to.
Mislim taj savršen krevet.
A ja uprljana od njegovih ruku, od njegovih linija lica, izgrebenih vremenom.
A on ljubavnik koji ispituje i trepavicu na mojim kapcima.
I čiji dah dopire do moje utrobe.
Kako sam li ga samo voljela strastveno, kako snažno i kako iskonski!
Kao plaha životinjica, sve dok nisam naučila da sam snažnija od njega i da on mene treba više no ja njega, koja li je to tek fatalna ljubav, on me voli više.
Kako ću sada? Što sada? Nisam znala što se čini kada te netko voli više.
Stavila sam kažiprst na njegove usne.
Prvi put sam vladala svojim tijelom, moje kretnje su postale žustre, propinjala sam se u nebo,
voljela sam njegovo tijelo, to njegovo tijelo koje je mirisalo po kasnoj jeseni.
Čudila sam se kako me zastrašuje s tim toplim, nježnim, milim, ali kukavičkim pogledom.
Zastrašuje onako, time što me ne zastrašuje.
Odlučila sam biti pohotnica, a ionako je to bilo jače od mene, voljela sam fizičku strast, privlačilo me udarati organima o tuđe tijelo…perverzija!
Često bi Časna Sestra Eugenija znala reći da je najveći ljudski grijeh perverzija.
A ja čedno biće o kako sam vjerovala, sve do onog popodneva dok sam je zatekla kako gura prste u svoju vaginu…nije mi bilo odbojno, dapače mislila sam da je to normalno, pristojno sam se odmakla, prekrižila i recitirala molitvu, i nisam je gledala, nisam je čula.
Ali sam je kasnije zapitala,no ona me uvjeravala da ja nisam vidjela ništa,da je to samo moja izmišljotina, i da sam ja grešno dijete,s bujnom maštom.
Oduvijek grešna tako se bar čini,pa se nisam čudila što volim njegov reprodukcijski organ u svojoj utrobi, nisam se bojala da ću dobiti dijete, njegova sprema je bila ne funkcionalna, rekao mu je liječnik još kao mladiću.
A bio je tako naočit i željela sam ga voljeti još i još i još.
Gutala sam mu usnice, snažno, kao da je to hrana, to meso je bilo tako privlačno, željela sam da me zapamti kao grešnicu, pa oduvijek su me tako zvali…još dok sam kao malena djevojčica pročitala prvi ljubavni roman!
Drsko, djevojče!
Izazivaš muške,a sve zbog moje zlatne kose.I ispitivačkih modrih očiju.
Dan za danom i tako me ljubav ostavila,mislim da sam prečesto željela njegovo tijelo, a to je grešno.
A ljubav nema veze s našim krevetnim igrarijama.
Otjerao me kao prosjakinju s praga.
Kako sam ga mrzila.
Ali odlučila sam preživjeti, ionako me svaki mladić na ulici želio primiti za sisu.
O kao da ja to nisam znala!
Svi se ponašaju šašavo.
Pomolila sam se još jednom u crkvi,no ovaj put sam spomenula i svoje tijelo i njegovu ne zasitnost i ''Dragi Isuse ne ljuti se na mene, ja sam samo žena i nisam tvoja zaručnica, niti bih to ikada mogla biti.''
I u trenu kada su ušli,ta dva snažna čovjeka i učinili mi to,odrezali mi kosu.
Išibali mi stražnjicu kožnim remenjem,sve dok sam se prestala grčiti,dok se tijelo prepustilo udarcima.
Osjetila sam male mlazove krvi kako se slijevaju niz moju zadnjicu.
Nisam ni jednom ispustila krik.
Pozvali su i svećenika,a on je iz mene cijeli dan istjerivao đavla.
Ja sam šutjela.
Sva nijemost dosegnuta u kipu nastanila se u meni.
Nisam se ni bunila, razmišljala sam kako bih se sada rado uvukla u onaj njegov krevet i kako bih uzela u ruke njegov ud i igrala se s njime kao nekada,kao nekada dok me volio.
Bio je to najljepši ud koji sam ikada vidjela.
Iako je istina bila ta, da drugi nisam niti vidjela.
Kada je pao mrak otišli su.
Njih dvoje i svećenik.
Platili su im obilato,i čuo se smijeh,te kako se spotiču pijani jedan o drugog.
Majka je plakala, otac je stajao iznad postelje i rekao mi ''mila kćeri, zašto, zašto?''
Iza ponoći služavka je potiho ušla u moju sobu, ''O draga Nana'' i šapnula mi, da ako ne pobjegnem noćas, da će me sutradan odvesti u ubožnicu.
O kako sam bila jadna! Ja bez snage i svoje kose, sada u ovu noć, ostavljena od njega, od roditelja, ostavljena od crkve i spasenja!
Tu noć nikada neću zaboraviti, a prošlo je stoljeće.
Još jedan život sam ugurala u svoju karmičku mapu.
Složila ga nijemo.
Te noći sam pobjegla kao vragom gonjena iz kuće u kojoj sam provela cijeli život,te sam prošla njegovom ulicom, željela sam ga zamoliti da mi pruži spas, možda ipak…sada nemam više duge drske kose.
Ali kočija je pohitala, ja sam se okliznula o popločeni put i pala pred nju.
Umrla sam, oh umrla sam!
Spasenje!
Vidjela sam kako plaču nad mojim grobom,položili su me u crni lijes,mene grešnicu!
Oh kako su samo usrdno molili za moju dušu.
Više nisam mogla pratiti tu masu podamnom.
Morala sam odlučiti želim li se za 5 minuta naći u utrobi crnkinje, u Sjevernoj Americi koja radi kao sluškinja i upravo je pumpa vlasnik, sredovječni bijelac.
Uvijek odabirem komplicirane slučajeve!
|