|
Tog blagdanskog popodneva on je farbao ogradu u narančasto.
Sjedila sam u svom stanu i promatrala ga kako smireno,ujednačeno i picajzlasto nanosi sloj boje na ogradu koja je do još prije par sekundi bila smeđe boje.U jednom trenutku zapitala sam se kako netko može odabrati narančastu boju za ogradu,ali nisam mogla dosegnuti odgovor.
Odlučila sam se na sam čin promatranja.
Zazvonio mi je telefon.Javila sam se nevoljko.Prijateljica me pozvala na kavu,u jednom trenu sam se dvoumila dok sam bacala pogled na ogradu i njega,osjetila sam u sebi kako sam zamalo pristala na kavu,ali ona obična radnja koja se u tim trenucima odvijala mi nije dopuštala moj odlazak.
Kada sam rekla da ne mogu,osjetila sam kako je ograda odahnula.
Kao da sam ja bila fotoaparat i kao da ću je ja zapamtiti baš takvu kakva je bila do maločas.
Ubrzo sam i sama u mislima nanosila isto tako precizno nanos boje na dotičnu ogradu.
Zanimljiv osjećaj koji prostruji cijelim tijelom u trenutku dok se odloži penzl se ne može točno opisati,ali kod mene je izazivao laganu dozu nerviranja i želje da se pomaknem s točke stajališta i krenem u akciju.
Da umaknem njega kome pripada ograda.No nisam otišla nigdje,dapače dovukla sam i fotelju,vino,grožđe i čokoladu,te se smjestila pored prozora i naravno namjestila sam se tako da mogu vidjeti iz savršenog kuta dotičnu radnju.Probudio me telefon u 23 h navečer,bio je krivi broj.
Ubrzanom kretnjom sam ustala i zaključila da je cijela ograda već obojana i da sam propustila finale.
Odvukla sam fotelju na mjesto,pospremila čašu,grožđa niti čokolade više nije bilo.
Istuširala sam se,uvukla u krevet i zaspala.
U 4 h ujutro sam se probudila i shvatila da sam sanjala identičnu radnju,da bih bila sigruna kako prošli dan nije bio isto tako samo san,otišla sam do prozora i shvatila da imam pravo.
Vratila sam se natrag u krevet i zaspala ponovno.Opet sam ustala i provjerila isto.I tako sedam puta te noći.Pred jutro mi više ništa nije bilo jasno.
Ustala sam izjutra,skuhala kavu i shvatila da on ponovno farba ogradu.
Nije mi bilo jasno zašto?
Tog dana ofarbao ju je u crveno,ponovno sam ostala kod kuće i dogodilo se isto.
Sljedećih trideset tri dana,ograda je promijenila trideset i tri različite boje.
Svih tih trideset tri dana ja sam bila svjedok i suučesnik.
Trideset četvrti dan više nisam mogla podnjeti, a da ne saznam pravi razlog zašto svakodnevno boji ogradu.Došla sam do njega i upitala ga uz ispriku da znam da nemam pravo zabadati nos gdje mi nije mjesto,ali da sam silno znatiželjna.
On mi je samo rekao ''moram.''
Pratila sam ga narednih sedam dana u nastavku farbanja.
A onda sam ga jedan dan,osmi dan,(odnosno osmi dan od kada sam ga upitala zašto to čini)odlučila zaustaviti.
Došla sam do njega i zamolila ga da to prestane činiti.
On je samo šutio i rekao opet samo ''ja moram farbati ogradu.''
Zašto?
''Zato!''
Otišla sam doma razočarano.
Te sam noći ponovno kao i svih predhodnih noći sanjala farbanje ograde.Uskoro sam prestala obraćati pažnju na bilo što drugo osim na to.Nisam mogla niti čitati,ručati,izaći van,jer sam morala promatrati farbanje ograde.U tom trenu to je za mene postala ovisnost.
I kada više nisam mogla misliti ni na što drugo,pokušala sam ga još jednom spriječiti.
Odlučila sam da ću ga nazvati na telefon u trenu dok će on farbati ogradu i dok će on ući u kuću,da će mu klinac kojem sam platila dvadeset kuna uzeti penzl i boju.I naravno da sam uspjela.
Kada je on izašao iz kuće vidjela sam da se srušio na pod.Ispočetka je kao sumanut tražio penzl,tražio boju,a zatim kada je shvatio da je to nestalo,pao.
Osjećala sam grižnju savjesti.I istrčala sam van.Zamolio me da mu pomognem da uđe u kuću.
Rekao mi je samo,''hvala ti što si zatvorila moj krug i nikad nemoj početi farbati ogradu''
I izdahnuo je.
Nakon 2 mjeseca drugi ljudi su se uselili.
Muškarac je počeo bojati ogradu.
Znala sam OPET POČINJE!
|