|
Poslijednjeg radnog dana prije završetka školske godine,nakon zadnjeg sata,dok je piskarao po papiru nešto nečitko,zapuhao je vjetar,sasvim neočekivan za ovo doba godine,početak lipnja,i zalupio je prozorom.On je odjednom laganim koracima,nervozno prošao između klupa da zatvori taj prozor,ali kada se nagnuo da zaviri van,vani je bilo sunčano,i nikakvog vjetra nije bilo,začudio se tome,no nije se dao smesti,pripisivao je to umoru napornog radnog dana.
I dok se vratio za radni stol da pokupi svoje stvari i krene u zbornicu ka svojim kolegama,odjednom je na stolu ugledao knjigu,crne boje,s zlatnim obrubom,a oko nje je bila tamno crvena vrpca,koja se u sredini pretvarala u mašnu...uzeo ju je u ruke,jer je osjećao da mu pripada,iako se okrenuo oko sebe,i provirio u hodnik nebi li vidio tajanstvenu osobu koja mu je namijenila taj poklon...ali hodnik je bio pust.
Sjeo je u stolicu,mirno,i pitao se što da učini sada s tom knjigom,zaintrigiralo ga je to što na njoj nigdje nema naslova.
Ali nije se usudio raspakirati je,pomaknuti ovu predivnu crvenu vrpcu koja ju je obgrlila...odlučio je poći svome domu.
Došao je kući tek iza 20 sati navečer,jer je morao ostati u školi na domjenku,koje svake godine pripremaju prije pauze.
To ga je ovaj put posebno nerviralo,nije kao svih godina do sada bio ravnodušan.
Ali kada je napkon sjeo u svoj auto,osjetio je mir.
Prišao je svojoj kući,kao i obično parkirao je svoj crni automobil marke Ranault,te zakoračio lijevom nogom i stao na šljunak kojim je bio posut put,odnosno ulaz prema kući.
Zaključao je svoj automobil i krenuo vratima,debela hrastova vrata bilo tko nije mogao odgurnuti tako lako,i on je sasvim uživao u tom osjećaju starine.No ovaj put pošao je ravno u radnu sobu,nije ga kao obično zanimao redosljed,shvatio je da želi ostati na samo s tom knjigom,koja je mirisala po nekoj davnoj prošlosti.
Sjeo je u svoj naslonjač i laganim pokretima,kao da skida ženu,a ne knjigu skinuo je vrpcu od svilene tkanine,tamno crvene boje koja je grlila knjigu.Bio je ponosan na sebe što je to činio tako strpljvo.
Kada je napokon stajala u njegovim rukama,promatrao ju je tren i prinio nosnicama,da je udahne,da mu ostane u sjećanju baš ovakva kava je bila u samom početku.On je oduvijek volio same početke.Kada ju je pomirisao,shvatio je da je spreman otvoriti je.
Potražio je naočale i lulu koju je zapalio,ali prije toga je ulio u čašu malo whiskija za dodatan ugođaj.
Trebalo mu je nešto što će ga malo opustiti,u tom je trenu znao da je to nešto sasvim drugačije,jer se nikada nije osjećao kao usplahiren dječak,kao toga dana dok je primio tu knjigu na sasvim neobičan način.
Otvorio ju je napokon,prva stranica je bila bez ikakve posvete,nevino bijele,neokaljene boje.
Zamislio se tren.
Pomislio je kako ju on sada svojim rukama i prstima na svojevrstan način čini korištenom,i kako ona gubi na nevinosti.
Znao je da se pomalo navodi na bespotrebna razmišljanja,ali to ga je smirivalo.
Pisalo je...
Dragi!
Letjela sam noćas nad gradom,mislila sam da ću dotaknuti kraj neba,ali nisam uspjela nedostajala mi je tvoja hrabrost i upornost da dosegnem krajnji nivo.Trebala sam te pored sebe.
Da li ćeš ikada shvatiti tu moju čežnju samo za tvojom blizinom?
Da li ti možeš shvatiti moju osobnu mapu na kojoj ja tražim utisnut trag ka tvojoj blizini?
Nikada ti nisam bila odviše bliska,mi smo cijeli život bili daleko jedno od drugog,ja na jednom,ti na drugom kraju svijeta.
Ja sam plakala na nježne priče,dok si ti uživao u onim mračnijim,ozbiljnijim i punim strave.
Ja sam bila zamamna lutka,pored koje bi ti ponekad prošao,bez pogleda,jer si tražio savršenstvo žene koju si iskrojio u glavi.
Nikada ti nisam bila blizu,vjerovala sam da ti to niti ne želiš...
A onda sam postala žena.
Nisam naučila samo letjeti dragi,ja sam naučila i padati,ja sam se penjala visoko,da bih padala nisko.
Ali ustala sam svaki put.
Ja sam tvoja ne stalnost i ne stvarnost.
Ti me nikada nisi vidio,niti si me ikada čuo.
Jer ti si bio slijep.Nisi vidio,jer si se uvijek nadao da ću ja biti drugačijeg oblika,a ja sam stovrena ovakva kakva jesam.
I možda ne zaslužujem tvoju ljubav dragi,ali ja sam živa i moje srce kuca za tobom.
Nikada nisam preferirala ljubavne romane,niti me zanosila patetika,ali sam se uvijek iznova radovala tvojim očima.
U svojim godinama koje su tebe okruživale,a ti naravno nisi znao,ja sam postala sve.
Spavala sam u mračnoj šumi i dozivala divlje zvijeri,pila sam s njima iz potoka i hranila sam se gljivama,kupinama i kestenima.
Bježala sam od ljudi i bila sam poput srne.
Pila sam samo kravlje mlijeko i jela sam sušene sireve.
Naučila sam biti divljakuša.
A onda sam sutradan odlučila biti dama,zamisli dragi moj koliko je trebalo vremena da divljakušu pretvore u damu?
Netko bi rekao da je to ne moguće,ali meni je urođena sposobnost i ja sam ljupko njihala bokovima i šetala perivojima s ljupkim šeširićem i kišobranom da u samo jedan dan,ja sam postala i dama.
Sve te šminke,steznici i haljine,te cipele nisu me mogle promijeniti,ne ono što ja uistinu jesam.
Ubrzo sam shvatila da to nije dovoljno da naučim,da ja stremim ka višem cilju,onda sam odlučila biti sve,i sunce i nebo i mjesec.
Trudila sam se da postanem dostojna tvoje ljubavi.
Tvog pogleda i dodira.
I kada sam naučila biti i obična djevojka koja ponekad zastaje u trenucima,koja skuplja pikule,koja obožava prosjakinju na uglu,shvatila sam...shvatila sam da moram da ti kažem, ja moram da ti dam svu svoju ljubav.
Jer sam previše dugo čekala da ti dođeš.
Da me pronađeš na uglu,dok ja sama sjedim u parku i jedem pečene kestene,zamišlajući da ćeš me zagrliti.
Koliko sam puta samo čitala na glas poeziju i dodirivala tminu umjesto tebe,misleći da ti prstima prolazim kroz kosu.
I sada dok vidim da je vrijeme prema tebi bilo mislostivo ti kao da si ostao isti i nema traga na tvome licu.
Ja sada nakon nekoliko godina moram da te dotaknem ovako.
Ne! Ja se nadam da me nećeš tražiti.
Ne čini to.
Previše sam se nadala ovih godina i živjela u tvojoj sjeni,bila sam prikrievna crnim velom dok si ti plesao valcer s drugim ženama,mnogo večim od mene...ali sada znam,ja onako malena i nevidljiva mora da sam bila snažnija od njih,jer sam uspjela imati osmijeh na licu,dok mi se srce komadalo poput najfinijeg kristala kada ga nespretna djevojka spusti mjesto na stol na pod.
I da li bi ti mogao naslutiti kako je bilno bolno vidjeti tvoju sreću na licu kada si ju ponosno šetao gradom i ljubio joj ruke smrzute od mraza,dok sam ja promrzla čekala cijelu večer da te vidim samo na jedan tren.
Da li bi ti imao imalo suosjećaja za mene?
Dragi moj koji nikada nećeš biti moj,jer sada jasno shvaćam ona je tu zavladala prije mene,ja nikada ne bih mogla imati ono što ona ima,jer ona je zavezala konop tvojih izbezumljenih dana u zbilji,odavno...
Ovim se opraštam od tebe,odbacit ću sve manire,putujem u daleku zemlju Libiju,želim osjetiti pustinjski vjetar i sve te ljude pomalo zaostale u današnjem svijetu tehnologija.
Ali ja sam odlučila eto sada stati i ne ispisati ovu knjigu do samog kraja...jer ja i ne znam svoju budućnost,ali eto jedan ogroman dio moga života bio si ti,a da to nisi ni znao...
Sada moram krenuti dalje i otpustiti te ljubljeni moj,najdraži moj,tugo moja i snu moga sna.
Tvoja plava djevojka mora postati već jednom žena.
I naša ne rođena djeca.
I naš ne stvaran dom.
I naš nikada zajedničkim fotografijama ispunjen album.
I naša nikada proživljena prošlost.
Sve mora nestati samnom.
Budi uvjeren,da sam tek sada shvatila,zbog tebe ljubavi,kako je najveća umjetnost ovoga svijeta ljubav,ona nas mijenja,ona nas vodi,čini nas svojim oruđem.Transforimira nas i nikada ne ostavlja samima.
Ja nisam sama,sve dok imam ljubavi za tebe.
Ako jednog dana otkriješ tko sam ja, i ako poželiš moje usne,ja ću ti ih dati sveto i s najvećom radošću.
Ti si moje Božanstvo i moj kraj.
Ljubljeni moja maska je pala...ja sam tvoja kraljica noći,tvoja sjena i tvoj vjetar koji te prati.
Ja sam sve tvoje,što zamisliš...što zamisliš!
Zaklopio je knjigu,zagledao se na tren u daljinu,a zatim lagano uklonio naočale s nosa,tiho izdahnuo,ugasio lulu...ustao iz naslonjača...prišao prozoru,odmaknuo zavjesu,i gledao tako u daljine,pitao se da li je ona stvarna!?
Pred zoru je već bio sasvim siguran u to što mu je činiti,on,on je mora pronaći...tko god ona bila,ona mora postojati...
Užurbano je spakirao kovčeg,i odvezao se u nepoznatom smjeru...naposljetku ona je njegova,samo njegova...stvarnost!
|